Omladinska škola Imotskog jedna je od poznatijih u Hrvat­skoj. Ljubičić, Maras, Mladenić, Vranković, Mikulić, Lozo, Perković-Šantar, Puljiz, Jukić, Slišković, izdanci su koji svakodnevno kucaju na vrata prve momčadi imotskog drugoligaša. Jedan od njih, i to predvodnik, je Marin Jonjić, 19-godišnjak, maturant imotske Opće gimnazije, koji je blizu standardnih 11 u imotskom drugoligašu.

-Najnoviji u nizu petnaestak snažnih potresa, koliko ih je u posljednja dva mjeseca zabilježeno diljem svijeta, pogodio je jučer rano ujutro istok Turske. Magnitude 6,0 prema Richteru i s epicentrom u pokrajni Elazig, potres je odnio najmanje 50 života te potpuno razorio šest sela. Nakon najjačeg udara uslijedilo je 30-ak slabijih podrhtavanja.

Petnaesto kolo 2HNL, susret između NK Imotski i NK Lučko završio je porazom podno kule rezultatom 1:2. Podsjetit ćemo se članka kojeg smo pisali 1. prosinca prošle godine s naslovom "NK Imotski: jaka bura otpuhala i direktora". Tada je Imotski stajao jako dobro na terenu, skupljao bodove u gostima i kod kuće, donosio radost među navijače i ljubitelje nogometa u Imotskom.

NK Mladost zasluženo prolazi u 3.kolo Hrvatskog nogometnog kupa pobjedom nad NK Imotski rezultatom 3:0. Četvrtu godinu zaredom Imotski nema rješenje za Proložane.

U vrijeme kada zeleni travnjaci miruju i kada se s nestrpljenjem očekuje da lopta krene s centra, našli smo se s brzonogim napadačem i po mnogima najboljim igračem Druge hrvatske nogometne lige Romanom Obilinovićem u poznatom gradskom kafiću ,,Paško" gdje smo u toploj atmosferi popričali o tipičnim nogometnim temama. Biti iskren i pošten poput njega danas je vrlo teško, gotovo nezamislivo. Imotski bi se trebao ponositi kakvog nogometnog dragulja ima u svojim redovima.

Dok je on priča, juričke neviste - prološka Neva, žena Ante Juriča i Vinjančanka Agneza Jurič, biraju di će se slikat. Obe su sad samo domaćice. Agneza je radila 20 godina u Pijonirci, a kad je prije vakta otišla sa posla u mirovinu imotska tvornica trikotaže je propala.

Na samome ulazu u selo ispri kuće sa malog teretnog kamiona, Radoslav Jurič istovara suva drva od česmine, smrike i masline, koja je doveza sa otoka Korčule di u novome domu živi sa ženon i sinon.

Svi naši ljudi s istočnog dila Imotske krajine kad bi odlazili u svit za poslon, prolazeći priko Berinovca sa visine bi pogledon pozdravili polje, sela oko polja i varoš koji su ostajali iza nji. Nakon prvi okuka Crvenog klanca zatvara se pogled nazad zaosinjenošću onin što i kako će biti tamo di se putuje. Tišinu razmišljanja prene tek pokoji u grudima odlomljen kamen sjete koji bućne u more obaveza di se u sve slabijin kružnin valovin gubi na obzorima potriba. Sve slike i mirisi rodnoga kraja ostaju tvrdo zaključani u nutrini opstojanja u osobnosti svakog pojedinca. Sve to plane pokoji put i u tuđini zbog iskre sićanja pri sritanju sa rodijakon, poznanikon iz zavičaja, na sami spomen mista srcu mila.

Često se u zadnje vrijeme pitam što je invalidnost: život ili profesija? Neću navoditi one filozofske teze o tome što je invalidnost, već želim jednostavnim rječnikom običnog čovjeka ukazati na problem koji me u zadnje vrijeme sve više pogađa. Osoba sam sa stopostotnim invaliditetom i trudim se invalidnost živjeti, a ne oplakivati ili, ne daj Bože, iskorištavati. Ipak, gledajući danas odnos pojedinaca prema osobama s invaliditetom i samih osoba s invaliditetom prema invalidnosti, ne mogu ne doći do zaključka da je invalidnost postala profesijom - unosan i dobar posao!