Književna recenzija - Petar Janjić-Tromblon: "Žedni krvi gladni izdaje"

IN rukopis - Književne recenzije

tromblon-020411Piše: Ante Juroš

Petar Janjić-Tromblon je čovjek kojemu svi mi mnogo dugujemo. Dugujemo mu slobodu. Njemu i sličnima, pravim borcima Domovinskog rata. Ovo je njegova priča, priča koja se mora znati…

 

''Žedni krvi gladni izdaje'' ratna su svjedočanstva jednog vukovarskog branitelja, kako se i sam Janjić predstavlja, iako je i službeni prikaz Domovinskog rata Janjića predstavio kao jednog od heroja, ali i ta činjenica dovoljno govori i veličini Janjića kao čovjeka. ''Žedni krvi gladni izdaje''knjiga je kojoj su suizdavači ''Petar Janjić-Tromblon & Laurana'' (Zagreb 2004.). I sam autor je u uvodu ove knjige naglasio jednu važnu činjenicu. Naime, iako je za tiskanje ovih ratnih svjedočanstava tražio potporu Ministarstva kulture, nije ju dobio. Pazite, govorimo o Ministarstvu kulture u državi za koju se ovaj čovjek borio, za koju je bio ranjavan (više puta), za koju je bio zarobljen i za koju je preživio brutalna iživljavanja agresora, kako u fizičkom, tako i u psihičkom pogledu. Objašnjenje nadležnih u Ministarstvu kulture bilo je sasvim jednostavno. Odbili su financijski, (ali poslije i marketinški,distribucijski…) potpomognuti da ova knjiga ugleda svijetlo dana, uz popratne komentare kako Ministarstvo rijetko ili nikada pruža potporu onima koji prvi put objavljuju književno djelo. To ''rijetko ili nikada'' nije svojstveno i nekim drugim autorima što se lako može provjeriti kroz nadležne birokratske postupke u Ministarstvu kulture. S druge strane, ne radi se o ''običnom'' književnom djelu, nego o ratnim svjedočanstvima iz prve ruke, od osobe koja je do posljednjeg daha branila domovinu u Vukovaru, koji je postao simbolom stvaranja države. Ali tek kada se ova knjiga pročita postaje jasno zašto je to tako i zašto ova knjiga nikada ne bi dobila potporu Ministarstva kulture. Jednostavno, ova knjiga prikazuje istinu kakva je ona zbilja bila, a koja je tako daleko od službene istine koja nam se plasira, a koja je tako daleko od pravog stanja stvari. Janjić ne da to ne krije, nego upravo naglašava, sasvim jasno i otvoreno, bez straha, baš kao što se nekada za ovu državu borio. Autor iznosi mišljenje kako Vukovar nikako nije smio biti ostavljen i kako mu se jednostavnim rješenjima moglo pomoći. Rat prikazuje onakvim kakav je bio, bez uljepšavanja i patetike. Smrt je bila na svakom koraku, s njom su se budili i lijegali na počinak, ako su mogli i ako su imali gdje.

Janjić opisuje svoje suborce, ratne heroje u svakodnevnim akcijama, ne navodeći kronološki događaje, što i nije bilo moguće, budući je svaki dan, kroz tri duga mjeseca, bilo po nekoliko akcija, u kojima je valjalo onemogućiti agresoru da stupi u grad. Janjićevo je mišljenje da se Vukovar mogao i trebao lako obraniti, ali da to nekome nije bilo u interesu. Kao primjer navodi da se u zadnjim danima opsade Vukovara odigrao proboj vojske i civila prema Vinkovcima. U tom proboju su sudjelovali i žena koja je netom rodila, kao i starac gotovo u osamdesetim godinama života. Ako su oni uspjeli izići iz opkoljenog grada bez ikakvih problema, Janjić se pita zbog čega nisu mogli ući mladi, snažni ljudi, svježe snage za obranu grada…. . Očito nekom nije bilo u interesu, a Janjić, bez ikakva straha, navodi i kome, sasvim otvoreno, sva imena i prezimena onih koje smatra odgovornima za pad Vukovara. Janjić također navodi i porazne podatke o broju onih koji su dobili odlikovanja, stanove i vojne mirovine na račun obrane Vukovara. Tako iznosi podatke da je takvih ''priznanja'' tri puta više od onih koji su stvarno branili grad! Prilično indikativno i žalosno.

Autor navodi da se zbog toga osjeća izdano i poniženo te pomalo razočaran navodi podatak o preko 2000 suicida (tada, 2004.) koje su napravili pravi branitelji, na račun svega onoga što se iza rata događalo. Tako između ostalog navodi: ''PTSP nisam dobio od rata i logora nego od života u progonstvu promatrajući nelegalno bogaćenje, kriminal i upoznavajući što to znači kada te ponize i obezvrijede. ''Autor jasno i otvoreno zaključuje da ovo nije ona Hrvatska za koju su se on i slični njemu borili. Rijetko otvorena i iskrena knjiga koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. To je knjiga nabijena emocijama, spomenik jednom vremenu u kojem su odigrane neke od povijesnih scena, na način potpuno drugačiji od onoga kakvim ih službena stvarnost predstavlja. Janjić kao književnik ni po čemu se ne razlikuje od Janjića kao borca, junaka Domovinskog rata. ''Žedni krvi gladni izdaje'' knjiga je koja će teško koga ostaviti ravnodušnim i koja će otvoriti čitavi niz novih pitanja koja traže odgovor. Hvala Petru Janjiću-Tromblonu koji je pronašao i vremena i volje prikazati stvari onakvima kakve su stvarno bile. Ova je knjiga svojevrsna opomena svim generacijama koje dolaze. Ova je knjiga spomenik Domovinskom ratu i svim pravim braniteljima. Ova je knjiga nezaobilazno štivo svima koji još misle svojom glavom. A Janjić zna da takvih još ima, mada se od bezlične mase teško mogu čuti. Kao kuriozitet, spomenimo i to da Janjić govori i o junaštvu Tihomira Purde u zarobljeništvu srpskog logora, tada mladića od 19 godina. Da, to je onaj isti Tihomir Purda kojega danas Srbija traži za počinjenje ratnih zločina protiv srpskog naroda?! Povijesno kolo se opet okreće…Veliko, snažno djelo, nabijeno iskonskim emocijama. Knjiga koju morate pročitati.

Književna recenzija - Petar Janjić-Tromblon:
Baner