Kolumne

Fenomen nekompetentnosti uz zabludu superiornosti

IN rukopis - Kolumne

Subota, 22 Veljača 2014 11:26

superiornost

Pogledajte

Dva sveučilišna profesora, Justin Kruger i David Dunning, su učinila opsežna istraživanja na temu nekompetentnosti, što je rezultiralo popularnim nazivom Dunning - Kruger efekt.

Njihova tvrdnja je da nekompetentni ljudi često pate od zablude superiornosti, radi čega precjenjuju svoje sposobnosti, odnosno, imaju toliko nisku razinu znanja da ne mogu valjano procijeniti vlastite sposobnosti, ne vide razinu vlastite nekompetencije, niti mogu priznati višu razinu sposobnosti kod drugih. 

U slučaju naše zbunjenosti, zabrinutosti i osjećaja potlačenosti od strane nesposobnih i nekompetentnih, dobro je sjetiti se kompetentnog Albert Einsteina, koji je jednom rekao … "što više učim ,više shvaćam koliko ne znam"… Malo znanja, kao što vidimo, može biti jako opasno i zato učiti, učiti, učiti, ne žudeći za superiornosti nego za kompetencijom.

Sretni su oni blagoslovljeni visokim stupnjem kompetencije u svom resoru djelovanja. Njihov doprinos svijetu i vremenu je nemjerljiv, bez obzira što ponekad ostaje neprimijećen. Oni drže razapeta jedra, održavaju željeni pravac, spremni zaploviti čim zapuše povoljan vjetar. Jedino zahvaljujući njima ugledat ćemo željeni žal.

Dobro vam jutro, dragi ljudi! Radosno prepoznajmo svaku iskricu dobra u današnjem danu, a one događaje koji će, ali samo po našem sudu, možda biti loši, ponesimo kao dio našeg življenja, sa saznanjem da će i to proći.

Piše: Ana Karlović

Baner
Baner
Baner
 

Ana Karlović: Želim vam zaista lijep i učinkovit ovaj dan

IN rukopis - Kolumne

Ponedjeljak, 27 Siječanj 2014 09:48

 

Optimizam

Pogledajte

Pogledajte

Nakon svih postignuća, uradaka mudrosti i pameti onih najmudrijih i najpametnijih, nakon nesebičnog truda onih čija luč svijetli zauvijek, na čije svjetlo se naslanjamo, onih koje citiramo i na čiju mudrost i djela se zaklinjemo, nakon brojnih ratova, sukoba razne vrste, uvjetovanih različitim idejama i razlozima, nakon plača tolike gladne, gole i bose djece i mnogih angažiranih na zadatku utjehe, da svaki plač i svaka nevolja nestane, nakon raznorazne neprestane borbe za svekoliku dobrobit….. evo nas u svijetu u kome nitko ne želi biti.

Evo nas u teškom konfliktu sa svim, svačim i svakim. Ridamo nad vlastitom sudbinom, upirući prstom na strahote oko nas, gusto sivilo, nit crne, nit bijele, a kamoli neke druge iz lepeze predivnih boja. Prozivamo krivce, imaginarne ili stvarne zločince i zločinačke klike…. I svatko se kune da ovakav svijet nije njegova zasluga.

Zapravo, najvjerojatnije, ovo i nije bio ničiji plan, nego je rezultat uzajamnog djelovanja mnogih stavova, odluka i inicijativa, jednako kao i ništa ne činjenja u pripadajućem vremenu koje je određivalo sudbinu svijeta.   

No, što je tu je. Na sreću ili nažalost, natrag se ne može niti radi popravke, niti radi promjene, ali nam može poslužiti za naukovanje, jer ostaje činjenica da je trebalo nekoliko milijardi godina evolucije da dođemo do ove točke, i ma kako god nam izgledalo, ovo je točka s koje krećemo učiniti svijet boljim mjestom.

Albert Einstein je veliku mudrost, kao što to obično čine mudri ljudi, sažeo u ovoj kratkoj rečenici:

„Ni jedan problem se ne može riješiti na istoj razini svijesti koja ga je stvorila.“

Citirano nebrojeno puta, napisano tamo gdje stoji i ne stoji, uzeto kao potvrda raznih teorija, poznato čini mi se svakome, ali s obzirom na rezultate koje imamo, ništa se od rečenog nije praktično primijenilo, a kamoli da je uzeto kao recept.

Svi se jednako ponašamo kao jučer, prekjučer, kao naši roditelji, naši preci i svatko je uvjeren da netko drugi treba učiniti nešto drugačije. Ali vrijeme i prilike nas tjeraju da se upitamo koga ili što čekamo.

Čekamo li nekoga sa čarobnom palicom, čiji je zadatak reći „neka bude bolje“, a koji je možda u dubokom snu već duže vrijeme, pa je zanemario tu svoju zadaću?!

Ili možda čekamo politička, ekonomska ili neka druga rješenja za koja već sada znamo kolika dobra mogu donijeti, samo zato što  temeljena na uskogrudnom i uglavnom materijalnom uporištu, što nisu u skladu sa univerzalnim zakonima. A potrebna nam je tek mala količina znanja i razumijevanja o povezanosti i nepromjenjivosti univerzalnih zakona, pa da možemo predvidjeti posljedice neodgovornosti provođenja mogućih takvih rješenja, ma na koju god sferu života na zemlji se odnosila.


Kako god, možda je istina da je ekonomija grozna i da su svi društveni sustavi grozni, da su svi političari nemoralni, potkupljivi…  Možda je istina da svijet nikada neće postati bolje mjesto.

Možda je istina, a možda i nije. Na nama je da odlučimo kakav stav ćemo zauzeti na početnom stajalištu, s kojih pozicija ćemo krenuti i koje ćemo braniti.

Možemo reći što god hoćemo, čak prikupiti dokaze za sve što nam um može dočarati i ništa neće biti daleko od istine. Zato je važno biti sebi potpuno jasan, odrediti se i imati neprestano na umu kakav želimo da ovaj svijet izgleda sutra, jer će to uvjetovati naše današnje ponašanje.

Proces promjena nam izgleda gotovo nemoguć ako se usmjerimo na promjene vanjskog svijeta. Lakše je izvodljiv ako nam je cilj promijeniti svoj svijet, čime će se naravno mijenjati i svijet oko nas.

Dakle, prestanimo biti zabrinuti i pogledajmo što možemo učiniti.

Dokazano je da su naše istinske mogućnosti izvan onoga što možemo zamisliti, a pogotovo su veće od onoga što možemo vidjeti ili osjetiti. To je beskonačan djelokrug mogućnosti, koje intelekt ne može spoznati. 

Jedinstveni smo, ali naša jedinstvenost ne znači da ono što radimo na osobnoj razini ne utječe na druge ili da na nas ne utječu vanjska događanja. Sve funkcionira prema zakonu spojenih posuda. Svatko od nas je, u svojoj jedinstvenosti, dio velike slagalice. Samim tim ideja da svatko pojedinačno treba brinuti samo za članove svoje obitelji, ne doprinosi naročito napretku.

Ako želimo svekoliku dobrobit, a želimo jer nas prema zakonu spojenih posuda dotiče svačija nevolja i svačija radost, trebamo iskoračiti izvan tog koncepta i jako proširiti naš obiteljski krug, …pa čak i do svega stvorenoga. Riješiti se ograničenih pogleda i njegovati viziju koja poštuje divnu raznolikost koja postoji na našem planetu.

Razmišljajmo o sebi kao čuvaru dva neprocjenjiva dara, dar života i dar izbora. Kvaliteta izbora će odrediti kvalitetu našeg života, a samim tim i kvalitetu života svega oko nas. S toga kod izbora trebamo biti odgovorni.

Sto postotna odgovornost nam daje snagu za potragu za rješenjem, priliku da učinimo nešto drugačije i da to učinimo odmah sada, da učinimo nešto što će napraviti razliku između do jučerašnjeg pokušavanja preživljavanja, prežvakavanja istih misli i istih činjenja iz pozicije žrtve i današnje pozicije odgovorne osobe koja je preuzela kontrolu.

Bolji život se ne događa radeći duže ili teže na poslu, povijest nas je to podučila, nego radeći duže i temeljitije na sebi, njegovanju nematerijalne imovine, onoga što nam se ne može oduzeti makar kakvi ekonomski, financijski, socijalni ili drugi uvjeti vladali. To je ono što nas čini imunima na stanje u gospodarstvu i sve druge vanjske čimbenike.

 
Kada živimo u situaciji u kojoj nam se mogućnost za zaradu, kojom osiguravamo hranu i dom za sebe i obitelji, može oduzeti u bilo kojem trenutku i potpuno je izvan naše kontrole, moramo jačati naše unutarnje resurse, ulagati u nove vještine, učiti nove jezike, čitati, čitati, čitati… Raditi na sebi, ulagati u sebe. To nam nitko nikada ne može oduzeti.

Vanjski svijet se ne mijenja tako brzo, ali se mijenja naš odnos prema tom svijetu. I dalje ćemo kad uključimo TV ili uzmemo novine vidjeti zastrašujuće vijesti, ali ćemo sve to drugačije doživljavati, bez panike jer znamo da postoji izlaz. To je rezultat njegovanja naših unutarnjih resursa i ulaganja u nematerijalnu imovinu, podizanja naše osobne vrijednosti i spremnosti uhvatiti se u koštac s čime god.

Zaista nije moguće biti istinski sretan živeći život u društvu, gdje su najviše vrijednosti usmjerene na sportske rezultate, pjevače, dijete koje skidaju kilograme, rješavaju nas celulita i slično.
Mi znamo u našim srcima i mislima da mora postojati nešto drugo, nešto više.
Naravno, sve je to dio našeg života i divno je radovati se rezultatima omiljenog tima, proživljavati uzbuđenje pobjede, međutim, to nije suština života, tu nije kraj svega.

Na raspolaganju nam je život kojeg trebamo kvalitetno živjeti, kreirati ga više oslanjajući se na instinkte i osjećaje koji se nalaze u nama, što će nas dovesti u poziciju da smo manje osjetljivi na vanjske utjecaje. Oni će i dalje biti isti. Promjena će se dogoditi samo u našoj svijesti.

Prisjetimo se kako nas zna fascinirati naše psihičko stanje ujutro kad se probudimo. Ponekad se osjećamo potpuno bezvoljni i neiskoristivi i čini nam se da ćemo imati grozan dan, a ponekad imamo divno stanje svijesti koja nas upućuje na to da je ispred nas divan veliki dan. I zaista bude tako!
Neobjašnjivo raspoloženje koje nam nosi poruku da imam moć izbora, da imamo moć svjesne odluke izabrati misliti ono što nam se sviđa.

Nitko od nas nije učinio ništa kako bi stekao tu moć. Rođeni smo s njom i slobodnom voljom da biramo. To je nevjerojatno moćno oružje koje imamo na raspolaganju uz koje imamo mogućnost birati kako reagiramo na probleme, a kvaliteta života je izravno vezana za to koliko dosljedno i učinkovito koristimo ovo oružje.

Nadam se, dragi ljudi, da ste se probudili sa divnim stanjem svijesti za ljepotu ovog dana. Nadam se također da ćete danas donijeti odluku o ulaganju u svoju nematerijalnu imovinu, pa makar što to značilo, od čitanja nekog dobrog štiva, do upisa na tečaj novog jezika ili na tečaj za neku drugu vještinu o čemu odavna razmišljate.

Mali koraci promjene našeg pojedinačnog svijeta će polako ali sigurno mijenjati vanjski svijet i vidjet ćemo ga u svoj njegovoj ljepoti i šarenilu boja. Bit će to mjesto na kojem želimo biti, mi i generacije koje dolaze.

Želim vam zaista lijep i učinkovit ovaj dan.

Piše: Ana Karlović

Baner
Baner
Baner

 

Milan Kujundžić i Hrvatska zora uvode novosti na političku scenu

IN rukopis - Kolumne

Srijeda, 11 Prosinac 2013 12:31

milan kujundzic_napustio_hdz

Pogledajte

Pogledajte

Pogledajte

Kalendarski kraj godine, pogodno je vrijeme za vršenje određenih analiza, sažimanje učinjenog i svođenje završnih računa u promatranim okvirima djelovanja. U političkim okvirima, godina na izmaku, u Hrvatskoj je bila izuzetno dinamična i nemirna, što jednim dijelom duguje i izuzetno teškoj ekonomskoj i gospodarskoj situaciji u državi. Rekordna nezaposlenost, teška materijalna situacija, beznađe, veliki broj osoba koje rade, a ne primaju plaću ili ju primaju neredovito te alarmantni brojevi koji se odnose na pokazatelje trenda iseljavanja iz Hrvatske; ipak nisu toliko zanimljive teme vladajućima i oporbi, koliko inzistiranje na ideološkim pitanjima i interpretacije povijesnih događaja. Sve djeluje kao dobro režirana predstava vladajućih stranaka i onih istaknutijih oporbenih pretendenata na vlast, u tolikoj mjeri da pojedini događaji izgledaju groteskno, kao u najboljim Fellinijevim filmovima. Uz to, u godini na izmaku, dobili smo prisustvo i nekoliko zanimljivih inicijativa (“U ime obitelji“, “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“… ), ali i stranaka koje su već oformljene ili rade na utemeljenju svog formalnog postojanja (“Hrvatska zora“, “Orah“, “Nacionalni forum“… ). Upravo je Hrvatska zora stranka naroda, od svih novoutemeljenih stranaka, učinila ponajviše u počecima svog političkog rada i djelovanja, a na osnovu čega bismo mogli sagledati osnove načina njenog djelovanja. Hrvatska zora za sada pokazuje određena nova nastojanja koja bismo mogli okarakterizirati kao: “centralizaciju ogranaka“ i jednakost članova. Posebno je, u političkom kontekstu, zanimljiva ta svojevrsna centralizacija ogranaka, što je neuobičajena praksa, koja u budućnosti može imati i dalekosežne pozitivne posljedice.

Centralizacija ogranaka predstavlja pokušaj okrupnjavanja svih stranačkih političkih snaga; u određenom kraju; u jedan jaki, moćni ogranak koji bi bio i reprezentativan i funkcionalan. Primjerice, na području Imotske krajine, ogranak, odnosno organizacija Hrvatske zore osnovana je u gradu Imotskom, ali ne i u okolnim područjima Imotske krajine, koja imaju statuse jedinica lokalne uprave i samouprave, poput okolnih općina. Naravno, za članove osoba iz takvih jedinica lokalne uprave otvorena su vrata u odborima osnovanog ogranka, što je vidljivo i u strukturi članova Hrvatske zore u Imotskom. Potez je to koji odudara od uobičajene političke navike u Hrvatskoj, a koja se odnosi na mnogobrojnu praksu učestalog osnivanja ogranaka, što u pojedinim područjima dovodi do prave inflacije ogranaka iste političke opcije. Začudo, to ne dovodi do savršene uhodanosti, toliko potrebne za ostvarivanje konkretnih programa i projekata. Upravo suprotno. Često su vidljiva neslaganja, razmirice i nerazumijevanja koje iskazuju obnašatelji vlasti u pojedinim krajevima, a u kojima na vlasti dominira jedna te ista politička opcija, čak i u situacijama kod kojih sve zainteresirane strane imaju određenu korist, poput poboljšanja cestovne, vodovodne ili električne mreže. Zato ovaj čin svojevrsne centralizacije ogranaka za pojedine krajeve izgleda prilično obećavajuće, u pogledu koristi za čitava područja tog kraja.

Kao još jednu zanimljivu odrednicu djelovanja Hrvatske zore spomenimo i jednakost članova. Ultimativno, sve se političke stranke pozivaju na jednakost svojih članova, ali u praksi to izgleda samo nominalno i deklarativno. Predsjednik Hrvatske zore Milan Kujundžić konkretnim primjerom pokazuje kako izgleda jednakost i jednaka važnost svih članova stranke. Osobno je prisutan na utemeljenjima ogranaka Hrvatske zore, bez obzira osniva li se taj ogranak pred četrdeset ili četiristo istomišljenika. Važan je taj slijed uvažavanja jednakosti svih članova. Kao posebnu zanimljivost istakao bih način osnivanja samih ogranaka Hrvatske zore. Za razliku od prakse mnogih političkih stranaka, ogranci Hrvatske zore ne osnivaju se po principu imenovanja određenog povjerenika za pojedini kraj, a da on, potom, sam okuplja i animira ostale osobe. Prije osnivanja ogranka ili organizacije, vodstvo Hrvatske zore u neformalnim razgovorima sastaje se s ljudima u kraju koji su izrazili zainteresiranost za formalno osnivanje ogranka stranke. Nakon toga oni sami, dakle ljudi u kraju, odrede one za koje misle da će najbolje voditi ogranak do predviđenih redovnih unutarstranačkih izbora. Ovo je još jedan primjer kako izgleda poštivanje demokratskih standarda u konkretnom političkom radu i djelovanju. Također, u Hrvatskoj zori posebno njeguju kulturu dijaloga i naglašavaju da treba ojačati snage koje će politiku staviti u službu naroda. Političke elite dovele su narod i državu u stanje gospodarskog mrtvila, beznađa te duhovnog odumiranja, u kome se iseljavanje iz Hrvatske u potragu za mrvicom kruha, tretira kao pravi primjer samoinicijative i poduzetničkog duha. U Hrvatskoj zori najavljuju bespoštednu borbu protiv svih negativnosti u društvu, između ostalih i protiv iseljavanja iz države. Prije nekoliko tjedana ispratio sam prijateljicu koja se odselila u Australiju. Sa svojom obitelji. U potrazi za egzistencijom. U Imotskoj krajini je nije mogla naći. Mnoge stvari treba mijenjati, ukoliko sutra netko od nas ne želi završiti u sličnoj poziciji. S plaćenom kartom. U jednom smjeru. Na putu bez povratka…

Ante Juroš / Imotske novine

Baner
Baner
Baner
   

MI za IM nastavljaju biti kvalitetna oporba vladajućima u Gradskom vijeću

IN rukopis - Kolumne

Ponedjeljak, 02 Prosinac 2013 15:52

mizaim-021213

Pogledajte

Pogledajte

Pogledajte

Pogledajte

Taj politički put nikada se ne može okarakterizirati nekim kratkim sprintom. Dug, težak i naporan maraton u kojem uspijevaju oni koji su posebno uporni, a ne oni koji su posebno pokvareni, pohlepni ili zli.

 

Jedan od učestalijih stereotipa koji je vezan uz politiku i političko djelovanje je i onaj koji tvrdi da je politika umijeće mogućeg. Svojevremeno, još je Adorno radio zanimljive teorijske raščlambe koji su na povijesnim poveznicama predočavali kako je, u određenom vremenskom kontekstu, u praksi izgledalo i zaživjelo upravo to “umijeće mogućeg“. A takvo “umijeće mogućeg“ možemo spoznati i u lokalnim okvirima političke scene, upravo na primjeru nezavisne liste “MI za IM“ koja je na prošlim lokalnim izborima ušla u saziv Gradskog vijeća u Imotskom. Kako je od tih izbora prošlo nekoliko mjeseci, imamo i kvalitetan vremenski odmak od spomenutih događaja, a koji je nužan kako bi se, u pravom svijetlu, objektivno valorizirala nečija prisutnost na političkoj sceni.

 

Idejno oformljena nekoliko mjeseci prije održavanja lokalnih izbora, ta je lista u kampanju unijela određenu razinu noviteta, poglavito u dijelu marketinške obrade promatranih tema, što je određeni dio biračkog tijela prepoznao i poklonio im svoje povjerenje. Rezultat takvog odnosa snaga prisustvo je jednog vijećnika liste MI za IM u Gradskom vijeću, dok im je drugi predstavnički mandat izmakao gotovo u posljednjim trenucima prebrojavanja glasova. Ukupan zbir glasova naposljetku je prevagnuo na drugu stranu vage političkog odmjeravanja snaga. No, gorak okus u ustima ipak je izostao, što je iznenadilo mnoge, naročito one koji sudjeluju u kreiranju lokalne vlasti. Umjesto očajavanja i pozivanja na lošu sreću, nezavisna lista MI za IM okrenula se jedinom ispravnom političkom putu. Okrenula se sustavnom radu i beskompromisnom političkom promišljanju. Nenavikli na kojekakve političke igre i zakulisna rješavanja određenih pitanja, lista se posvetila ustrajnom radu što je, u nekoliko navrata, uključivalo i elementarno političko djelovanje, u čemu su se vrlo brzo snašli. Ubrzo su prihvatili osnovu političkog razmišljanja kako političko djelovanje nije utrka na sto metara, nego maraton. A u samim počecima tog maratona, nezavisna lista MI za IM izgleda vrlo odmorno i svježe. Drugim riječima, MI za IM predstavljaju kvalitetnu oporbu vladajućima u Gradsko vijeću grada Imotskog. Uostalom, i vijećnici s nezavisne liste Ivice Kukavice prezentiraju kvalitetan politički rad, o čemu ćemo detaljnije drugom prigodom.

U posljednje vrijeme MI za IM organizirali su svekolike snage da udovolje mogućnosti o pravu javnosti na pristup informacijama. Također su, u nizu službenih dopisa, upozoravali nadležne u gradskim strukturama o obvezi Grada da bitne informacije iz rada i djelokruga vlastitih aktivnosti; ažurira na službenim stranicama Grada. U kolikoj su mjeri posvećeni ovom nastojanju, najbolje svjedoče kontakti koje su ostvarili s nadležnim strukturama u Agenciji za zaštitu osobnih podataka, koji su im u mnogo čemu dali za pravo. Pritom se pozivaju na Zakon o pravu na pristup informacijama. Ne kriju da nisu zadovoljni s dosad učinjenim i eventualnim pomacima koji su napravljeni u tom smjeru. Ostaje za vidjeti u kojem će se smjeru stvari dalje razvijati.

Također, MI za IM bili su vrlo ustrajni u pogledu interesa glede infrastrukturnih pitanja oko onoga što bi jednog dana trebala biti aktivna, u svim kapacitetima, poslovna zona. Naročito ih je interesirala buduća opskrba električnom energijom te poslovne zone, tako da su više puta upozoravali vlastite birače, ali i svekoliku zainteresiranu javnost, o cijeni i vrijednosti jednog tako značajnog ulaganja. Naime, njihovi određeni izračuni pokazuju da samo vrijednost tog energetskog projekta iznosi nekoliko milijuna kuna. Valja naglasiti da ne vide problem u financijskoj vrijednosti investicije. Problem vide u sigurnosti savršene realizacije financijske konstrukcije, a u okvirima postojeće teške gospodarske i ekonomske situacije. Vrijeme će i u ovom slučaju najbolje pokazati jesu li njihove brige bile opravdane.

No, ono što je sigurno je to da nezavisna lista MI za IM nastavlja biti kvalitetna oporba vladajućima u Gradskom vijeću grada Imotskog. Spoznaja je to koja veseli svakoga onoga koji im je na prošlim lokalnim izborima poklonio svoj glas. Uostalom, u nezavisnoj listi MI za IM na vrijeme su uočili kako dugoročno izgleda ispravan politički put. Taj politički put nikada se ne može okarakterizirati nekim kratkim sprintom. On je uvijek maraton. Dug, težak i naporan maraton u kojem uspijevaju oni koji su posebno uporni, a ne oni koji su posebno pokvareni, pohlepni ili zli.

Ante Juroš / Imotske novine

Baner
Baner
Baner
 

(Ne)sloboda medija - obavezno štivo za one koji su ZA i one koji su PROTIV

IN rukopis - Kolumne

Četvrtak, 14 Studeni 2013 16:02

flaster1

Pogledajte

Pogledajte

Pogledajte

Pogledajte

Pogledajte

Nemoguće je ne razmišljati ovih dana o tome u kojoj je mjeri hrvatski narod žrtva masovnih medija - i u kojoj mjeri ti mediji smišljeno utječu na razmišljanja i stavove ljudi koje bi trebali nepristrano i objektivno informirati. Princip bi bio ovaj: ako se pažljivo kontroliraju i filtriraju informacije koje određena osoba prima, toj se osobi namjerno ograničava sposobnost neovisnog i kritičkog razmišljanja.

Piše: Nikolina Nakić. Izvor: Blog Večernji.hr

Povijesno gledano termin medijske propagande, nazovimo je slobodno i masovne hipnoze, novija je pojava vezana uz dvadeseto stoljeće. Tehniku medijske manipulacije prvi je do savršenstva razvio njemački nacistički ministar narodnog prosvjećenja i propagande Joseph Goebbels kojem je pošlo za rukom uvjeriti njemački narod da podržavajući i čineći najstrašnije stvari ustvari služe općem dobru. Gledano s povijesnim i kritičkim odmakom nije do kraja jasno kako mu je to zapravo pošlo za rukom, no jedno je jasno: tehnike manipulacije koje je on koristio postale su svevremenske i u biti su se malo mijenjale do današnjih dana. Zvuči prilično zastrašujuće, no svi smo mi danas žrtve masovnog pranja mozga na globalnoj razini gdje je čovječanstvo izloženo upornom i agresivnom pranju mozga od strane skrivenih elita koje žele da mislite ono što oni žele da mislite. Tako oni u biti postaju istinski gospodari vašeg uma.

Sam termin "pranje mozga" smislio je novinar Edward Hunter 1951. godine upotrijebivši kineski izraz hsi nao kako bi opisao proces kojem su bili podvrgnuti zarobljeni američki vojnici u Korejskom ratu. U tom procesu desilo se sljedeće: američki vojnici potpuno su promijenili svoj prvobitni stav o ratu prihvativši ideološku matricu svojeg neprijatelja.

Koncept je prilično moćan, jer se pomoću prokušanih tehnika dovodi do potpunih promjena stavova, osoba u potpunosti napušta svoje prvobitno uvjerenje i priklanja se stavu kojeg joj se želi nametnuti. Zanimljivo je da ta osoba svo vrijeme sebe smatra neovisnom, racionalnom i nepristranom. Brutalna istina glasila bi: oni kojima je ispran mozak nisu svjesni te činjenice. Smatraju se prosvjetljenima.

Dr Cynthia Boaz, ekspert za pitanja demokracije i komunikaciju s medijima tako je izdvojila najuspješnije i najčešće korištene tehnike kojima mediji "preodgajaju" ljude. To su, redom: prodaja panike (zastrašivanje), napad ad hominem (uništavanje vjerodostojnosti osobe koja je nositelj neke ideje tj. predvodnik), izvrtanje istine, preoblikovanje povijesti prema vlastitom nahođenju, žrtveni jarci, nasilništvo, konfuzija, populizam, zasićenje, omalovažavanje obrazovanja, buđenje zajedništva, institucionalna krivnja itd.

Mislim da je i najnepristranijem promatraču jasno da se u ovom trenutku tako nešto provodi u Hrvatskoj uoči prvog referenduma u povijesti kojeg su inicirali hrvatski građani. Objektivni promatrač također bi mogao primjetiti primjenu navedenih tehnika u oba suprotstavljena tabora trenutno vrlo polarizirane hrvatske javnosti, no ako ćemo se pozabaviti isključivo medijskom propagandom, jasno je da se ona provodi samo s jedne strane, one protivnika referenduma.

Više je nego jasno da je 90 posto hrvatskih masovnih medija, uključujući i tri najpopularnije televizije, uključeno u kampanju kojoj je cilj "preodgojiti" građane u željenom smjeru. Kampanja nije suptilna i provodi se jednoobrazno: svi masovni mediji bombardiraju javnost s desetinama članaka i priloga u službi glasa "protiv", premijer, svi ministri u Vladi, predsjednik Sabora i predsjednik države zloupotrijebili su svoju političku moć i informirali javnost da će glasati "protiv" onemogućivši biračima donošenje informirane odluke o referendumu i ujedno prekršujući Kodeks dobre prakse za referendum koji je 2007. donijela Venecijanska komisija Vijeća Europe.

Trinaesti studeni ipak će biti dan kad je medijska propaganda u Hrvatskoj dobila sasvim novu konotaciju. Usuđujem se reći da je zloupotreba medijskog prostora i uskraćivanje prava građana na točnu informaciju doživjela svoj vrhunac.

Tog su dana masovni mediji zlorabili gostovanje najistaknutije osobe referendumske inicijative u jednoj emisiji inače ne baš pretjerano popularne TV postaje i iz njene izjave, citiram od riječi do riječi:

"Najbolja majka, najsnažnija, najodgovornija, najkompetentija, najnježnija, ne može svom djetetu u potpunosti zamijeniti oca. Niti najbolji otac ne može u potpunosti djetetu zamijeniti najbolju majku. Vaša majka je očito obavila odličan posao s vama (voditeljica je rekla da je njezina majka samohrana), kao što čini jako puno samohranih roditelja. Jako puno samohranih roditelja su dio ove inicijative upravo radi toga što oni razumiju koliko je teško sam podići dijete, upravo zato što oni razumiju koliko im fali, koliko im je teško kad oni sami odgajaju dijete. ... Dijete treba i oca i majku i ako društvo može, treba to osigurati. Postoji niz različitih situacija, ali ja bih isto rekla da u situacijama gdje roditelji samohrani podižu svoju djecu, ti roditelji to rade uz jako velike žrtve. Također, uspjeh u odgoju te djece jako ovisi o obitelji, o onima koji su oko njih, djedovi, bake, ujaci, tetke, dakle, u situaciji u kojoj se naruši jedan prirodni odnos, ulazi obitelj, ulazi zajednica koja toj djeci pomaže"

Procjenili su da hrvatskim građanima treba servirati ovo:

zeljka markic
Također, iz konteksta je izvađena rečenica da bi gđa Markić oduzela (!) dijete gej paru i stavila ga u dom. Kao da je to realna situacija koja uopće postoji u stvarnosti. Kontekst, u kojem je gošća u emisiji objasnila kako ovdje nisu bitne njene želje, ni želje para koji želi posvojiti, već isključivo i jedino dobrobit djeteta kojem država prvenstveno mora biti usmjerena da mu nadoknadi ono što je izgubilo i na što dijete ima pravo: oca i majku, ostao je prešućen i zagubljen u bespućima hrvatskog medijskog prostora.

Krenula sam onako iz znatiželje analizirati koje su tehnike manipulacije upotrijebljene u ovom medijskom manevru i ostala šokirana spoznajom da su upotrijebljene baš sve.

Idemo redom: širenje panike (provlači se bojazan što je sljedeće na redu jednom kad se spozna moć korištenja referenduma a da se pritom ne uzima u obzir činjenica da referendum još nigdje u zemljama u kojima se provodi nije raspisan ni proveden iz razloga koje vide "plašitelji"), napad ad hominem (mislim da o načinu diskreditacije ugleda osobe ne treba posebno pisati), izvrtanje istine, (također očigledno samim čitanjem gornjeg citata), preoblikovanje povijesti prema vlastitom nahođenju (ponovno buđenje "klerofašista"), žrtveni jarci (iza svega stoji Crkva i ona je kriva za sve-doduše, nije jasno kako su uspjeli dići na noge 750 000 ljudi kad znamo da samo deset posto lijenih vjernika uopće pohađa nedjeljne mise i prakticira vjeru), nasilništvo (tko je gledao emisiju znati će o čemu pričam, a možemo se sjetiti i proljetnog gostovanja gospođe u emisiji Nedjeljom u 2), konfuzija (jako aktualno trenutno u Hrvatskoj, uzdrma se argument da se izazove zbunjenost jer je ciljana skupina pučanstvo zabetonirano u vlastitim problemima), populizam (djelovanje na široke mase, u ovom slučaju na emocije koje svi posjedujemo u odnosu na samohrane roditelje i siročad), zasićenje (omiljena Goebbelsova metoda: ponovi laž sto puta i postati će istina, u ovom slučaju tu se stalno ponavlja kako se radi o diskriminaciji, dok se ne spominje da isti takav referendum 2015 . očekuje Irsku i da američke savezne države uredno provode referendume o istospolnim brakovima), omalovažavanje obrazovanja (nigdje se ne spominje da je dotična gospođa doktor medicine, a sve poruge na njen račun ne mogu i ne želim ovdje iznositi), buđenje zajedništva, (ako nisi s nama, tada si neprijatelj, ako si ZA referendum, tada si homofob!), institucionalna krivnja (netko je Dan Browna preozbiljno shvatio i gospođinu pripadnost legalnoj prelaturi Katoličke crkve Opus Dei uzima kao -nešto loše?)...popis se nastavlja, i nastavlja. Tome nema kraja.

Kako se oduprijeti svemu tome? Nitko od nas nije izolirani otok i teško je u 21. stoljeću apstinirati od sredstava javnog priopćavanja. No kako stoji ironična činjenica da nam u doba najveće dostupnosti informaciji istovremeno najjače peru mozak, razvijanje svjesnosti o tome što nam rade i kritičnost i filtriranje informacija kojima nas bombardiraju, nije loš početak. Dakle prvo treba neke stvari osvijestiti, ne povjerovati svemu što nam plasiraju i naprosto postati istinoljubiviji.

Meni je osobno najbolji savjet jučer dala moja draga prijateljica, kada mi je na moj zgroženi komentar o medijskom silovanju kojem smo izloženi i bojazni kako će ta cijela priča završiti kad se odvija u tolikoj nepravdi, rekla: Ostani mirna. Ima pilota u avionu.

Baner
Baner
Baner
   

Stranica 1 od 12

Baner