Valentinovo kao novi narodni običaj

IN rukopis - Kolumne

Utorak, 14 Veljača 2012 20:03

Blagdan zaljubljenih stigao je u moj kraj zajedno s nekakvim kvazi-kapitalizmom što je navro preko narušene željezne zavjese, najprije se u selo i grad prelio onaj dio koji pliva po površini, a onda su nastupile mutne, divlje pa mirnije vode koje se već polako bistre, ostavljajući nešto trajno u mulju, dok ono što je prije plivalo po površini, pliva i sada. Jasnije rečeno, Valentinovo je u našu lijepu došlo u kolopletu običaja sa zapada 90-ih, a pripreman mu je dolazak još otprije; posredstvom televizije, radija i pričama gastarbajtera.

Europa je kriva za Ameriku
Kolijevka običajima poput Valentinova bila je do još prije petsto godina u Europi, a onda ih je Amerika sve prenijela, prematerijalizirala i vratila kao kapitalistički tsunami nazad, izmijenjene i s adiktivnim aditivima i tragom suvremenosti. Drugi bitan medij kojim se Valentinovo prenijelo kod nas, ili, ako baš hoćete, medij kojim je Valentinovo nekada suzbijano, su kršćanstvo i država koji su uvijek međusobno stajali u stanju sukoba ili suradnje. Malo zapadnog liberalizma oživjelo je ovaj običaj, a i religija se (samo vidno) razbuktala padom komunizma. Običaj Valentinova veže se uz razdoblje Rima i ranu Crkvu, što upućuje na njegovu dublju ukorijenjenost u staru europsku tradiciju, ono što bi napokon s katoličkim praštanjem mogli nazvati poganstvo. Koliko god površan uvid vidio tu sukobljene pojmove, mora se priznati da je katoličanstvo uspjelo samo zato jer je vješto upravilo nebrojenim vjerovanjima i običajima naroda i skupina, apsorbiralo ih i serviralo izmijenjene, očišćene od nekih atavizama. Tako je bilo, no što je danas? Činjenica je da je Valentinovo u nas dobro prihvaćeno, sve više i više ljudi iz raznih društvenih i dobnih skupina uživa ovaj dan, svatko na svoj način i prema osobnom ukusu i stilu. Prema tome, raspravljati je li Valentinovo dobar ili loš običaj za Hrvate, bilo bi teško kao raspravljati o ukusima. Najbolje bi bilo pojasniti ekstreme: ono u mulju i ono što pliva, kako bi se osnovna ideja Valentinova sama izbistrila.

Između tinejdžerstva i intelektualizma

Pitanje treba li Hrvatima još jedan novi običaj iz Amerike slično je pitanju treba li snijeg napadati baš toliki? Ralicama se može izboriti za prohodnost bitnih prometnica, sinapsi u mozgu koje nas sjećaju da smo Hrvati, ali nepristupačna brda (slikovito rečeno za mase ljudi koje spontano reagiraju) se ne mogu očistiti niti robusnim ralicama niti akademskim propovijedima. Tu potom dolazi do spone ponude i potražnje, tj. upliću se nužno trgovina i mediji. Noam Chomsky, naprimjer, zna puno o tome, ali Chomskoga čitaju rijetki. Ipak, kad se pametni ne bi borili, svijetom bi zavladali ludi. Etnolozi, isto naprimjer, dobro znaju da je kultura kao meteorološka slika: danas sunce, sutra već oblačno, ovisno o jačim frontama. Ovdje se ne radi o doslovnom danas i sutra, pa pripadnici kulture nagli upad novoga običaja dožive kao mali kulturni šok. Šok je i snijeg, no mnogi uživaju u njemu, posebno djeca, što s obzirom na narodnu predaju da na mlađima svijet ostaje ne daje baš previše nade kako će se 'čista hrvatska kultura' očuvati od Valentinova. Barem će nastaviti postojati s tim jednim godišnjim prekidom…
Zaljubljenost i(li) ljubav predmet su mnogih teorija i definicija. Pitati bilo koga 'Jesi li zaljubljen?' isto je kao pitati ga 'Jesi li sit?'. Ili gladan. Čovjek je čitavoga života zaljubljen, nekad manje a nekad više, nekad u ovu, nekad u onu, ali uvijek samo u jednu osobu. Prema tome, običaj Valentinova dolazi iz arhetipa, prirođene ljudske vrijednosti, i potrebe da običajem arhetip izrazi. Valentinovo sigurno ne treba svim Hrvatima, a onima kojima treba, samo jedan savjet: budite spontani i nakon ovoga savjeta!
Stipe Majić

Nisu Ante i Željko krivi što pada snijeg, kriv je SDP

IN rukopis - Kolumne

Četvrtak, 09 Veljača 2012 10:15

Napadao snijeg kakvoga pamte tek stariji stanovnici Imotske krajine, sela i domaćinstva nastanjena pretežno starijim osobama ostala odsječena, bez struje, vode i interneta. Očekuje se još padalina što ljude tjera u nervozu, tek njih nekoliko najtoplokrvnijih mirno čeka da proviri sunce i priroda popravi gdje je pretjerala. Naravno da nešto ovakvo nitko nije očekivao, nepripremljenost juga na ovakvo snježno nevrijeme je - pripremana. Pa, tko bi se usudio iz ionako mršavih lokalnih budžeta prije zime vaditi novac i kupovati ralice ili mjesecima unaprijed organizirati čišćenje snijega, na osnovu čega? Činjenice da Indijanci spremaju drva ili da je sunce opet pred periodičnim vrhuncem?! HGSS iz Splita pokazao je kako politika nema veze s humanošću, pa su požrtvovno zagazili malo dublje preko granice u BiH pomoći trudnici i novorođenčetu. Nevolja briše sve podjele, kod nekih. Kod drugih, tuđa nevolja stvara dodatne podjele. Iznenađujuće su reakcije gradonačelnika Keruma i njegove sestre Nevenke koja za HTV daje izjavu koja bi se mogla izreći negdje u nekom seocetu, kad se skupe tri-četiri susjede uz kavu pa šapuću velike životne istine koje nisu za svačije uši. Kaže ona otprilike ovo, javno: „Tko je dobar čovjek i tko ima rodbine, njemu ne treba prohodna ulica.“ Od Nevenke se nije moglo više ni očekivati, ona ima dobru rodbinu kad već nema uljuđenost visoke gradske službenice.  
Istovremeno je Imotski gradonačelnik Đuzel našao za shodno medijski se prepirati i svađati s nikim doli s Predsjednikom i Vladom. Došlo mu sve do grla, pa i snijeg; Žužuli više ne pune budžet, HDZ mu više nije u Vladi, a bogme, ni u funkciji predsjednika još od pokojnog Tuđmana.  Đuzel nije kriv što je napadao snijeg, krivi su mu Vlada i Predsjednik, točnije kriv mu je SDP. Diplomatski jezik spada u političku početnicu, posebno kad se mali, lokalni gradonačelnik obraća predsjedniku. Đuzel ni tu početnicu nije savladao. Umjesto da se prepucava i čeka ralice iz Zagreba, puno bi bolje bilo da se aktivirao i organizirao lokalna sredstva i strojeve. Kako i koja sredstva, to bi gradonačelnik trebao znati jer upravo prima oko 15 tisuća kuna da o tome razbija glavu, a građani su tu da čiste snijeg ispred svojih vrata, rade svoj posao, pune proračun i daju svima u gradskoj upravi plaće, svim Đuzelima i Kerumima. Koliko god lokalni šerifi bili nesposobni rješavati probleme s kojima se dosad nisu susreli, toliko su nesposobni u kriznoj situaciji pokazati  političku kulturu i suosjećati s ljudima kojima, osim ljudskog ponosa i kulture onih koji ih javno predstavljaju, treba prohodan put. Zemlja u kojoj gradonačelnik putem medija krivi predsjednika države što u svom gradu ne može očistiti snijeg lajanje je na mjesec. Snijeg će se ubrzo zaboraviti, čim ga veljača okopni, pitanje je kad će se poštenoj i ponosnoj Imotskoj krajini prestati javno rušiti ugled.
Piše: Stipe Majić

Objavite registar kako bi sumnja konačno prestala biti hrvatski način života…

IN rukopis - Kolumne

Ponedjeljak, 23 Siječanj 2012 19:58

Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata treba objaviti kako bi se konačno skinula sumnja oko toga postoje li imena i prezimena osoba u tom registru, a kojima tamo nije mjesto

Piše: Ante Juroš / Imotske novine
Foto: photobucket.com 

Posljednjih tjedana na hrvatskoj, ionako nemirnoj, političkoj sceni, dodatan nemir među političkim strankama izazvala je najava upućena iz samih vrhova vlasti, a koja najavljuje objavu registra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Prethodno bi ta odluka bila formalno uobličena kroz proceduralni tijek hrvatskog zakonodavstva, kako sam čin objave registra ne bi iziskivao određene kazneno pravne posljedice, budući je registar formalno zaštićen određenim pravnim normama. U bilo kojoj drugoj zemlji s dužom demokratskom tradicijom, takva ili slične odluke, izazvala bi minimalan ili nikakav interes javnosti,, budući se sve važne odluke u takvim državama donose nacionalnim konsenzusima, dakle takvom vrstom dogovora koja bi ostavljala najmanje mjesta mogućnosti različitih ili proizvoljnih interpretacija. No, u hrvatskoj je situacija ponešto drugačija. Zahvaljujući našem poznatom stereotipnom ponašanju čija je glavna odrednica misao da “svi o svemu znaju sve“, tako je i ova najava naišla na one koje odobravaju taj potez i one koji su izričito protiv objave registra. No, to i ne čudi u zemlji u kojoj svatko misli da bi bio bolji nogometni izbornik od bilo kojega drugoga, odnosno, u zemlji u kojoj svatko misli da bi bio bolji ministar financija od bilo kojega imenovanog.

Sumnja kao način života

U hrvatsko društvo postupno se uvukla sumnja u sve i svakoga. Nekako polako, gotovo neprimjetno, uvukla se u sve pore našeg društva, koje je posve vidljivo i jasno izloženo medijskom prostoru, ali i onog drugog dijela društva, koje je dobro skriveno od očiju javnosti pa je samim time dobilo i status tajanstvenosti, koja se za potrebe dnevnih političkih igara stereotipno označava i zakulisnim igrama, a što je najčešće daleko od prave istine.

Sumnja…Tako kratka, jednostavna riječ, koja je u Hrvatskoj gotovo dobila novo značenje i novi smisao, krajnje negativan, osoban i dubok. Jedan dio takvih razloga krije se u društvenim odnosima, isključivo prizemno gledan kroz materijalnu prizmu, a drugi je dio vezan uz moralne vrednote i osobne doprinose u ratnim zbivanjima. Upravo u tome bit je cijele priče oko registra hrvatskih branitelja Domovinskog rata. Ne treba to kazati nikakav priznati sociolog, filozof ili teoretičar, a da bi bilo istinosnije od onoga što društvo osjeća na kolektivnoj razini. Samim time ne bilo ni ništa vrjednije.

Produbljivanje istine

Sjećam se jedne zgode sa vjeronauka u osnovnoj školi. Naš vjeroučitelj fra Jakov Udovičić držao je zanimljiv sat o sumnjama u vjeri te o njenoj interpretaciji kroz povijest u kanonskim okvirima. Sažetak tog zanimljivog sata bio je slijedeći: sumnja je dobra ako produbljuje vjeru. Svaka druga vrsta sumnje može zadirati u dogmatska pitanja i kao takva nipošto ne može biti dobra.

Kada bismo sličnu vrstu razmišljanja prenijeli na objavu registra, dobili bismo otprilike ovakvu vrstu poveznice: sumnja u pojedinačne slučajeve postojanja imena u registru, a kojima tamo nije mjesto, nije zabranjena, loša ili nemoralna. Svaka druga vrsta sumnje nije dobra jer može zadirati u najveće i najblistavije istine Domovinskog rata. Ipak, dobro se zna tko je bio agresor, a tko žrtva. S previše smo suza i krvi platili tu cijenu, a da bismo neke stvari tek tako zaboravili, kao da se nisu ni dogodile.

Objave svih registara

Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata treba objaviti kako bi se konačno skinula sumnja oko toga postoje li imena i prezimena osoba u tom registru, a kojima tamo nije mjesto. To je važno iz razloga da se pitanje registra prestane povlačiti po medijima, posebno u vrijeme izbornih kampanja. Domovinski rat sveto je mjesto hrvatske povijesti i kao takvo ne bi se trebalo koristiti u dnevnim političkim prepucavanjima.Također, trebalo bi objaviti i sve ostale registre i u tom smislu ne bi trebalo raditi iznimke. Osobno, zanimali bi me posebno popisi dezertera koji su okrenuli leđa zovu Domovine, kao i popisi pripadnika paravojnih snaga, bez obzira gdje su osnovane njihove formacije (na tlu Hrvatske ili nekom drugom teritoriju) .

Uostalom, objavite taj registar, ali i sve druge registre, kako bi sumnja, konačno, prestala biti dijelom života u Hrvatskoj. Ili još preciznije: kako bi sumnja konačno prestala biti hrvatski način života…

Razuman pristanak na promjene

IN rukopis - Kolumne

Nedjelja, 01 Siječanj 2012 13:50

Piše: Branko Malić

Situacija u kakvoj se danas nalazi hrvatsko društvo pokazuje kako istinski problem nije primarno politički nego moralni, nije primarno društveni nego osobni. Jer svi oni sitni previdi savjesti kad se nije donosilo odluke, prepuštalo odluke drugima, prihvaćalo nezasluženo i nezarađeno, sagibalo koljeno pred stranačkom strahovladom i prodavalo integritet za varljivo obećanje sigurnosti danas dolaze na naplatu. I oni, neumoljivom logikom, dolaze na naplatu svima

Čovjek ne treba biti osobito obrazovan, politički svjestan pa čak ni socijalno osjetljiv (što god to danas značilo) kako bi osjetio da u malu ali monolitnu kuću koju se po inerciji još naziva „Lijepa naša“ počinje prodirati propuh. Da je tomu tako, lako je pokazati. Svatko, naime, osjeća zamjenicu „naša“ dvojbenom. Reakcije na tu činjenicu razlikuju se prema stupnju osvještenosti i artikulacije onoga što se u dubini duše sluti. Netko lije suze nad gubitkom suverenosti, netko se zgraža nad prodorom „kulture smrti“ sa Zapada, i zbija redove u križarski pohod protiv neprijatelja koje je zamislio u svojoj glavi. Oni osvješteniji ne traže, doduše, neprijatelje i ne smatraju da je sam Sotona ustao protiv njihove lijepe male zemlje. Prema njima, neki ljudi su zeznuli stvar. Dovedimo onda na njihovo mjesto druge. Naprosto, treba promijeniti vlast.

Riječ je o, u najboljem slučaju, iskrivljenim tumačenjima stvarnosti. U svim drugim slučajevima, pak, radi se o lažima. Ona stvarnost gledaju, da se pomognemo sv. Pavlom, kroz zamagljeno staklo, kao zagonetku koju odgonetaju ili se prave da je odgonetaju. No netko bi tu mogao upitati: čemu odgonetati nešto što je očigledno?

Ljudi koji postavljaju takva pitanja odnedavno su dobili još jednu priliku za političku akciju. Savez za građansku i etičku Hrvatsku pod vodstvom don Ivana Grubišića nova je politička inicijativa koja na širokoj osnovi nastoji artikulirati glasove onih kojima je hrvatska stvarnost, unatoč svim izgovorima i sedativima koje pruža nečista savjest, bolno jasna.

Idioti, talibani i oni treći

Pastoralna, znanstvena i politička djelatnost don Ivana Grubišića nije od jučer i pokazuje za ove prostore sasvim neuobičajen kontinuitet i dosljednost, da ne kažemo tvrdoglavost. Kada je ove godine, tijekom građanskih prosvjeda, nazvao političku praksu u Hrvatskoj „idiotizmom“, a masu mesijanskih nacionalista koji su kidnapirali tradicionalni katolički svjetonazor „talibanima“, dnevni tisak je pokazao laganu blaziranost. Zaboravilo se pritom na jednu stvar: Grubišić nije rekao ništa novo, on je samo ponovio ono što govori od sredine devedesetih godina, samo je ovoga puta to izgovorio u doba kad je broj ljudi koji tako nešto mogu čuti porastao. I izgovorio je to na radikalan način, dao je stvarima prava imena.

Politički idiotizam je, u skladu s jednim od značenja starogrčke riječi idiotos koje se odnosi na izoliranog pojedinca nezainteresiranog za javne poslove, obavljanje javne djelatnosti bez interesa za javno ili opće dobro. Talibanizam je tumačenje neke dogme na jednostran, zapravo privatan, način. Ova dva stava prema društvenoj stvarnosti proizvode specifičnu društvenu inerciju koja već dvadeset godina vuče hrvatsko društvo u bezdan. Korupcija, politički i strukovni dilentatizam, pretvaranje državnih institucija u korporativne organe i glupost bez presedana: nacionalno mesijanstvo sabrano u rečenici „Bog i Hrvati!“ samo su neka od mnogih lica tog procesa koji je rijetko tko prije don Ivana imenovao na tako ispravan način. Razlog tome nije, kako bi se moglo učiniti, istančani metodički uvid jednog sociologa, nego naprosto nepokolebljivo i kontinuirano gledanje stvarnosti u lice. A stvarnost, kako su još Platon i Aristotel znali, nikad nije škrta kada za stvari treba ponuditi riječi. Oni koji je dobro poznaju, dakle svi oni koji nemaju volje ni sredstava da od nje pobjegnu, u njegovim riječima mogu bez velikih tumačenja prepoznati istinu.

Da je tome tako pokazuje i izvanredan odaziv na poziv za članstvo i podršku Savezu za građansku i etičku Hrvatsku. Potpisnik ovih redova u to se osvjedočio iz prve ruke, čekajući odgovor na svoj upit o nekim detaljima programa. Kad je odgovor stigao pokazalo se da je u prva tri dana od objavljivanja poziva na podršku i članstvo, don Ivan osobno dobio preko tisuću pristupnica i još daleko više mailova i pisama podrške. Takav odaziv u tako kratkom roku mora ostaviti jak utisak, ima li se u vidu politička skepsa među građanima, o kojoj svjedoče gotovo sva recentna ispitivanja javnog mnijenja. Jer svatko tko se odlučio na pristupanje inicijativi, ili barem na aktivnu podršku, ujedno se i obavezao na nešto. U zemlji u kojoj se većina stanovnika bori za preživljavanje na dnevnoj osnovi, prihvaćanje neprofitne i moralno krajnje zahtjevne obaveze nije laka odluka. Dodajmo tome da je riječ o političkom projektu koji je iz vizure „tranzicijskog uma“ i njegovog cinizma gotovo pa djetinjast u svojoj principijelnosti, i postaje jasno kako ovakav brz odaziv govori o odlučnom i jasno profiliranom članstvu. Riječ je o skupini koju, kada je stavimo usporedno s onima koji bi se voljeli vidjeti u stereotipima „idiota“ i „talibana“ – ili uopće u bilo kakvim stereotipima od „ljevica“-„desnica“ do „eurofilstvo“-„eurofobija“ modela – želi sebe vidjeti kao „one ostale“. Problem je u tome što, ako imamo u vidu da Grubišić pretpostavlja kako „oni ostali“ sačinjavaju između 50 i 60% biračkog tijela koje se izjašnjava kao politički neopredijeljeno, ovaj izraz pokazuje svu katastrofalnu devijantnost hrvatskog društva. Jer ne treba misliti kako se izraz „politički idioti“ odnosi isključivo na nosioce vlasti i njihove oporbene partnere u Saboru. Riječ je o daleko gušćem malignom tkivu, mreži kompliciranih odnosa klijentelizma koja upliće i guši sve segmente društva, od partnerskih odnosa Države i korporacije do dogovora lokalnih moćnika i radnika zaposlenih u javne službe bez natječaja, često na potpuno nesvrsishodna i nepotrebna radna mjesta. Ne treba misliti, dakle, kako je riječ o nekakvoj primitivnoj podijeli na manjinu tlačitelja i nezasluženo obespravljenu, nevinu, većinu. Nevinost, naime, kao i njezin čest subjekt 'žrtva', udobne su kvalifikacije – a zapravo sedativi i instrumenti samopotvrđivanja – onih koji postojeće stanje nastoje sebi učiniti udobnim. Ako se radi o tome da se stvari promijene, teško je očekivati da će netko tko je utrošio godine na razradu psihološkog stava viktimizacije sudjelovati u pokretu koji želi biti njihov nositelj. U tom smislu, situacija u kakvoj se danas nalazi ovo društvo pokazuje kako istinski problem nije primarno politički nego moralni, nije primarno društveni nego osobni. Jer svi oni sitni previdi savjesti kad se nije donosilo odluke, prepuštalo odluke drugima, prihvaćalo nezasluženo i nezarađeno, sagibalo koljeno pred stranačkom strahovladom i prodavalo integritet za varljivo obećanje sigurnosti danas dolaze na naplatu. I oni, neumoljivom logikom, dolaze na naplatu svima. Svi oni koji su svojom šutnjom i prihvaćanjem takvog stanja u njegovoj izgradnji sudjelovali, sada shvaćaju da se šutjeti više ne smije.

Politička metanoja

Namjera don Ivana Grubišića i Saveza za građansku i etičku Hrvatsku jest pružiti mogućnost ovoj šutljivoj relativnoj većini da napokon progovori i pokuša se politički artikulirati na širokoj idejnoj platformi. U tom smislu Savez nije stranka niti osnova za stranku. Riječ je o građanskoj inicijativi koja će podržati one nezavisne liste koje prihvaćaju njezine ideje vodilje. U tom smislu, Savez deklarativno zahtjeva smanjenje broja saborskih zastupnika na 75 do 80, decentralizaciju Hrvatske na tri do pet povijesnih regija, zaustavljanje rasprodaje nacionalnog bogatstva, revidiranje odnosa prema vjerskim zajednicama, a ako bude potrebno i reviziju ugovora sa Svetom stolicom, te oduzimanje sve bespravno stečene imovine. Ovih nekoliko načela mogu čitatelju izgledati apstraktno, a ako je sklon tzv. „realizmu“ i krajnje naivno. Riječ je o zahtjevima koji su se već čuli ne samo iz usta Ivana Grubišića i njegovih istomišljenika, nego donekle i od pokojnog Vlade Gotovca i političkih snaga okupljenih oko njega. Svatko zna koliko su te opcije u političkoj areni „neovisne-demokratske-samobitne-povijesno-u-europskom-kontekstu-van-Balkana-bivstvujuće-i-tako-dalje“ Hrvatske imale uspjeha. No ono što takav „realizam“ ne vidi jest da su se vremena promijenila, odnosno da je politička stvarnost koju je on proizveo danas dovela ovo društvo do toga da će se protiv njega morati boriti doslovno na život i smrt. Htio to čovjek vidjeti ili ne, dva desetljeća moralnog kompromiserstva dovela su do toga da razumnom građaninu preostaje samo beskompromisnost, i da u njegovoj društvenoj djelatnost ne može više biti nikakve sućuti prema onima koji se razumu suprotstavljaju. Dijeljenje institucija od građana koji im se na neki način nisu „zavjetovali“ na nadinstitucionalnu vjernost toliko je bolno postala očigledna da su se ljudi zimus u vlastitoj zemlji našli na ulici bez jasnog cilja, nemajući se kome obratiti. Za pretpostaviti je kako su mnogi među njima do sad shvatili da se i nemaju kome obratiti osim samima sebi. Riječ je o paradoksu koji je krajnjim zaoštrenjem doveo do vlastitog ukidanja: došao je trenutak da se prepozna očigledno, naime da društvo nije nešto apstraktno drugo od pojedinca i da koliko god njegov položaj bio težak, on izgovora za svoju situaciju nema. Savez za građansku i etičku Hrvatsku, koliko se za sada može uočiti, tu pretpostavku izgovaranja isključuje iz svojih načela i programa. Politički program i programi koje se na toj zajedničkoj platformi želi okupiti takvi su da mogu obećati samo svojevrsnu političku metanoju, potpuni obrat u percepciji povijesnog trenutka koji obuhvaća posljednjih dvadeset godina, i sasvim drugačiji pristup izgradnji društva.

Donekle je prirodno da pokret, okupljen oko ličnosti katoličkog svećenika, udari u kršćanski intoniranom pravcu. No, eventualno skeptičnog čitatelja drugačijeg svjetonazora valja uputiti na značenje riječi metanoia koje se, kako je to u pravilu slučaj s često korištenim riječima, prilično izraubalo nakon što ga se dva desetljeća koristi kao poštapalicu. Jer obraćenje u izvornom smislu nosi daleko dublje, a opet manje spektakularne, konotacije nego što se uobičajeno misli. Dok se kod većine suvremenih „obraćenika“ radi o brzoj, efikasnoj, nadasve praktičnoj, i uvijek latentno očajničkoj promijeni retorike, tabora, lojalnosti i riječnika – markatntan primjer čega je sv. Pavao naših dana, Zdravko Tomac – izvorni obraćenik je čovjek koji je „promijenio mišljenje ili misaoni uvid“. U osobnom horizontu kršćanina riječ je o „prisjećanju“ na istine članaka vjere, odnosno „razumnom pristanku“ na ispravan osobni odnos prema iskonu koji nudi, ali ne nameće, Objava. U duševnom smislu riječ je o postupnoj promijeni odnosa prema stvarnosti koju se nakon obraćenja postupno počinje gledati u drugom svjetlu.

Savez za građansku i etičku Hrvatsku, koliko se može dokučiti iz njegova dosadašnjeg djelovanja i iz razgovora s članovima, kao i samim don Ivanom Grubišićem, stremi u najširem smislu nečemu na što također možemo primijeniti riječ metanoia. Naime, unatoč tome što je riječ o platformi za parlamentarnu promijenu, koja u tom smislu prihvaća pravila dvojbene demokracije u Hrvatskoj, ključna ideja jest ipak i na koncu promijena u mentalitetu i svijesti najmoćnijeg političkog sloja – građanstva. Da pojasnimo. Reći da je građanstvo najmoćniji društveni sloj, naizgled je jednako glupo kao i reći da je jedini. No moramo biti svjesni nekih činjenica koje se zna previdjeti: istina je recimo da su političke stranke, a osobito HDZ koji je do Sanaderovog sjedanja za volan bio više pokret nego stranka, u stanovitoj mjeri nametnute građanima u prvom redu sustavom financiranja i medijskim in-formiranjem društvene svijesti; nadalje, točno je i to da je represivni aparat države, u skladu s njezinim sustavnim pretvaranjem u korporaciju, zapravo pretvoren u korporacijski organ i da se narod otkad zna za sebe boji pendreka; točno je, nadalje, i da je sustavna degradacija medija, obrazovanja pa i najveće religijske institucije umnogome utjecala na svijest građana. Sve je to, i još mnogo toga u istom smislu, točno. No istina je, na žalost, i to da onaj koji poznaje sebe i svoje sugrađane kakvi su bili prije „potopa“ devedesetih i danas „kad smo svi tako mnogo gori“ i kad ne razumijemo što je s „ovom današnjom mladeži“, i kad smo počeli otkrivati Bilderberške skupine i eurokrate, kad je naša balkanska arkadija u kojoj se nisu zaključavala vrata, jer se nije imalo koga bojati, i za sve što je bilo na stolu nije trebalo pitati „Mogu li?“, postala brutalni zoološki vrt u kojem je solidarnost bajka za malu djecu, istina je, naime, da taj mora priznati: ništa se nije promijenilo. Ne, samo se dovršilo. Jer sav taj mir i dobro nezatrovani materijalizmom i nepovjerenjem, svi oni intelektualci „svjetskog ranga“ i glazbeni pokreti na „engleskoj razini“, egzistirali su samo na osnovi kredita koji je pojela inflacija. Stvarnost ovog društva je dosljedan zaključak više desetljeća neodgovornosti onog skupa pojedinaca koji nazivamo „građanstvo“. Metanoja koju kao intenciju pripisujemo Savezu za građansku i etičku Hrvatsku nastojat će biti obrat ove nedogovornosti u odgovornost. U svakom drugom vremenu, kad su Sultan, Car ili Maršal bili jaki, takva namjera s pravom bi izgledala nerealnom. No danas, kad je onima koji se to ne srame vidjeti potpuno očigledno da čovjek iznad sebe zapravo nema nikoga osim lutaka na koncu njegove vlastite loše savijesti, koje svoju predstavu mogu izvoditi isključivo na osnovi njegove želje i pristanka, ovakav stav postaje ne samo moguć nego i razumski nužan.

Zanimljivo je pritom primijetiti kako brojni Hrvati katolici na braniku Domovine i blatobranu Kršćanstva ne vide kako bježeći od te jednostavne spoznaje zapravo krše biblijsku zabranu idolopoklonstva. Jer Država, Policija, Crkva, Mediji i sl. danas su doslovno toliko postvareni entiteti da se stječe utisak kako bi ih čovjek mogao fizički dodirnuti. Oni su postali idoli kojima se prinose žrtve i čiju nepromijenjivu volju se mora udobrovoljiti, ali joj se ne može protiviti. Apsurd je utoliko veći kad znamo da čak ni KP koja je u jugoslavensko doba svjesno radila na tome da hipostazira i obogotvori sebe i svoje heroje, posuđujući često evanđeoske simbole kao, primjerice, pričest u izreci „Tito to smo mi“, nije ni približno uspjela od ljudi napraviti tolike idiote. Jer tako nešto je moguće isključivo na osnovi kolektivne lobotomije, odbijanja da se prizna očigledno. A to je odbijanje osobna, moralna, odluka. U Hrvatskoj je ona prije mnogih desetljeća donesena, a, nadajmo se, došlo je vrijeme da je se napokon raščini i preokrene. U tom smislu Savez za građansku i etičku Hrvatsku dolazi u blizinu inicijativa za direktnu demokraciju koje niču ne samo u našoj zemlji. Riječ je o sasvim novoj paradigmi politike čiji je zahvat nepojmljivo dubok, jer, za razliku od parlamentarnog igrokaza, grabi u stvarnost kao takvu. Imajući u vidu da Savez ima za cilj parlamentarnu borbu, treba istaći kako je jedna od navedenih točaka njegovog programa transformacija Sabora koja bi ga zapravo pretvorila u nešto sasvim različito od onoga što on danas jest. Sabor u kojem bi broj zastupnika odgovarao stvarnim političkim potrebama, a koji bi bili lišeni bilo kakvih beneficija i natovareni najtežim odgovornostima, bio bi potpuno nova institucija. Bio bi, kao i sve institucije zdravog društva, institucija „odozdo“, servis i oruđe građana, odnosno onih koji su ga stvorili. No prateći ostale točke programa stječe se utisak da bi njihovo ispunjavanje donijelo jednu sasvim novu Hrvatsku, jer decentralizacija i ukidanje županija, razumni preustroj javnih službi, revizija Konkordata i oduzimanje bespravno stečene imovine u državi u kojoj čitate ovaj tekst nisu mogući. Tome je tako jer upravo ti krimeni koje Savez za građansku i etičku Hrvatsku želi korigirati čine osnovu i bit sadašnje Hrvatske čiju dalju sudbinu neizmjenjivo oblikuju. U tom smislu, s obzirom da cilja na korijenitu promijenu koja nije reforma nego stvaranje drugačijeg stanja stvari, program Saveza je revolucionaran u strogo logičkom smislu. Točnije, on teži tome da isticanjem nove paradigme potpuno, do korijena, satre onu koju do sada nitko istinski nije stavio u pitanje. Ono što poražava jest činjenica da ta revolucionarnost ne dolazi iz radikalizma ili neke nove dijalektike povijesti. Naprotiv, ono što Savez za građansku i etičku Hrvatsku čini radikalnim i revolucionarnim je samo nepokolebljivo i tvrdoglavo inzistiranje na zdravom razumu. Bez sumnje je žalosno društvo u kojem je izraz „zdrav razum“ postao revolucionarna parola. No budući da je društvo u tolikoj mjeri nezdravo nerazumno, čini se da bez njega korijenite promijene neće biti.

Rad za budućnost

Savez za građansku i etičku Hrvatsku za sada je strukturiran prema postojećoj administrativnoj konstelaciji, odnosno prema izbornim jedinicama. Premda se programatski ne slaže s postojećom podijelom taj je kompromis napravljen zbog kratkog roka u kojem treba ustrojiti organizaciju prije izbora. Izvorna intencija don Ivana i njegovih suradnika je organizirati krugove Saveza prema gradovima i općinama. Odgovorno tijelo pokreta je Nacionalni krug Saveza u koji će ući predstavnici iz pojedinih izbornih jedinica ili s nezavisnih lista. Članovi Saveza, kojih u trenutku nastanka ovog teksta ima 1400, obavezali su se na promociju njegovih programatskih ideja i omasovljenje članstva, a organiziraju se na potpuno neprofitnoj, neformalnoj i nehijerarhijskoj osnovi. Kao i svi novonastali pokreti i građanske inicijative, Savez se tek počinje organizacijski i politički artikulirati. U neku ruku on nad ostalim sličnim inicijativama ima tu prednost što barem u ovom trenutku ne odbacuje parlamentarnu borbu, te samim tim ima neposrednu šansu za osvajanje pozicije u postojećem sustavu. Ne treba napominjati da je riječ o riziku, jer je pitanje u kolikoj mjeri je moguće unutar takvog sustava dovesti do korijenitih promijena za koje se zalaže. Kako je već istaknuto, dosljedna djelatnost Saveza cilja na korijenitu transformaciju toga sustava, zahtijevajući od svojih kandidata poštovanje načela iz programa. Prema don Ivanovim riječima u trenutku nastanka ovog teksta, oni će – a dvojica među njima su, među ostalima, i Ljubo Jurčić i Josip Kregar – svoj status zastupnika uskladiti s idejama platforme koja ih je podržala, pri čemu je jedini arbitar njihova riječ i savjest.

I što možemo, na koncu, očekivati od Saveza za građansku i etičku Hrvatsku? Razjasnimo u tom smislu jednu interpukcijsku specifičnost s početka. Riječ „naša“ stoji u navodnicima zbog toga što „mi“ nije jasno definirano. U ovom tekstu donekle se pokušalo locirati gdje to „mi“ stoji. Njegovo mjesto je u stvarnosti. A stvarnost je, iz vizure Saveza, ona Hrvatska u kojoj profesionalizam ne znači ništa, natječaji za javne službe su „riješeni“, kosti pomiješane, novac potrošen, povijest falsificirana, kultura degradirana, poštenje loša šala, a budućnost djece naše djece prigrabljena, izmjerena i podijeljena. Nitko se ne osjeća osobito udobno u toj pustoši, ali, rječima koje je don Ivan nedavno uputio dežurnim teolozima na HRT-u: „Tko je daleko od stvarnosti, daleko je od Boga“. Treba dodati možda i: „Daleko je od sebe.“ Jer vidjeti današnjicu Hrvatske drugačijom nije moguće nego otuđenjem od vlastitih očiju i ušiju. Budućnost, pak, nije zatvorena i inicijative poput Saveza za građansku i etičku Hrvatsku oslanjaju se na tu pretpostavku. Njihova borba je, čini se, borba za budućnost; borba za druge, one koji će doći. Ono svjetlo koje to može baciti na današnjicu teško može učiniti naše živote, obilježene krajnjom izopačenosti doba, mnogo sretnijima. Ali ih, van ikakve sumnje, može učiniti smislenima.

* Tekst iz dvotjednika Zarez prenosimo uz suglasnost autora

Web izvor: e-novine.com