Srijeda, 01 Srpanj 2009 00:31
IN rukopis - Kolumne
Piše: Boris Karin, prof.
Danas se sve više pod krinkom zaštite ljudskih prava afirmiraju lažne, nemoralne, pa i protuprirodne pojavnosti kao što je oduzimanje života nerođenoj djeci, tzv. istospolni brakovi i dr., što je u službi kulture smrti, a nasuprot kulturi života. Tome se svakako treba oduprijeti te nešto reći o „istospolnim brakovima“ i pobačaju sa stanovišta i prirodnih zakona.
Homoseksulanost nije prirodan oblik seksualnog ponašanja
Uporno se i agresivno nameću stavovi da je homoseksualnost prirodan i normalan oblik seksualnog ponašanja te da je to stvar osobnog izbora ili opredjeljenja. To je, dakako, znanstveno posve neutemeljeno.
Do 1973. godine homoseksualnost je tretirana kao bolest, odnosno kao jedan od oblika poremećenog seksualnog ponašanja. No tada se bez ikakvih konkretnih i ozbiljnih znanstvenih dokaza, a zbog velikih pritisaka ojačalih homoseksualnih lobija u raznim centrima moći – medijskim, financijskim, političkim i dr. homoseksualnost prestala tretirati kao bolest. Od tada se uporno i permanentno kroz sve vrste medija (osobito televiziju) ponavljaju dvije temeljne neistine o homoseksualnosti.
Prva neistina govori da je seksualna sklonost (u ovom slučaju homoseksualnost) stvar osobnog opredjeljenja, izbora i sl. Druga neistina govori da je homoseksualnost normalan i prirodan oblik seksualnog ponašanja.
- Seksualna sklonost nije posljedica izbora ili osobnog opredjeljenja, što je lako i dokazati. Naime, ako je to doista stvar izbora, onda kao i kod bilo kojeg drugog izbora onaj koji bira mora imati na raspolaganju najmanje dvije različite opcije (inače je izbor besmislen). Kada je u pitanju seksualna sklonost, onda bi te dvije opcije trebale biti heteroseksualnost i homoseksualnost (mada postoje i još neke kao sodomija, pedofilija i dr.). To bi, nadalje, značilo da je svaka osoba morala na početku svog spolnog života biti u situaciji da svjesno (izbor je svjestan čin) odlučuje hoće li biti heteroseksualac ili homoseksualac (ili nešto drugo). Svima je jasno da doista nikada nisu bili u takvoj situaciji. Nametanje stava da je homoseksualnost posljedica izbora je smišljeno i ima za cilj ugurati homoseksualnost u kontekst prava na izbor, a pravo na izbor je jedan od temeljnih demokratskih standarda. To bi trebala biti podloga za traženje legalizacije tzv. istospolnih brakova. Homoseksualci se iz istog razloga nazivaju manjinom, jer se tako žele ugurati u kontekst prava manjina kao što su nacionalne, vjerske i sl., a to je po svojoj prirodi neusporedivo, pa dakle, i neprihvatljivo.
- Također je lako dokazati da homoseksualnost nije prirodan i normalan oblik seksualnog ponašanja. Krajnja svrha postojanja seksualnosti je stvaranje novog živog bića i to je prirodni (biološki) zakon. Homoseksualnost je u suprotnosti s ovim prirodnim zakonom, kao i s drugim prirodnim zakonima, biološkim načelima i spoznajama. Svako tko makar na najelementarnijoj razini poznaje biološke aspekte ljudske seksualnosti zna da su npr. dva muška (ili ženska) tijela u spolnom smislu nesukladna i nespojiva i fiziološki i morfološki i anatomski. Naime, nije moguće spolno sjediniti dva muška tijela, a da pri tome svi spolni organi izvrše svoju normalnu biološku funkciju. Dakle, dva muška (ili ženska) spolna sustava su po svojoj naravi nesukladna i nespojiva. Oni po svojoj prirodi nisu upućeni jedan na drugoga. Prema tome, posve je jasno i logično da je pokušaj spajanja nečega što je po svojoj naravi nespojivo, protuprirodno i nenormalno ponašanje - poremećaj.
Teza da tzv. „istospolni brakovi“ nisu protuprirodni jer postoje i heteroseksualni brakovi u kojima se ne može stvoriti dijete je potpuno besmislena i neodrživa. Naime, to što neki heteroseksualni brakovi ne mogu stvoriti dijete nije posljedica heteroseksualnog karaktera tih brakova, već nekih bolesti spolnog sustava jednog ili obaju partnera. S druge strane tzv. „istospolni brakovi“ ne mogu stvoriti dijete upravo zbog njihova homoseksualnog karaktera i ničega drugog. Iz svega navedenog je posve jasno da je homoseksualnost u suprotnosti i s božjim i prirodnim zakonima, pa je onda također jasno da su i homoseksualne veze i „istospolni brakovi“ protuprirodni, bez obzira koliko ih ljudski zakoni u nekim državama činili legalnima. Tzv. „istospolni brakovi“ su zbog svoje protuprirodne naravi i činjenice da kao takvi ne mogu stvoriti novi život zapravo u službi kulture smrti, a protiv kulture života.
Homoseksualci trebaju imati sva ljudska prava koja se ne kose s prirodnim zakonima (istospolni brak je u suprotnosti s prirodnim zakonima, pa je normalno da to pravo ne mogu imati), prema njima se ne smije iskazivati nikakva mržnja niti bilo kakav oblik nasilja. No društvo koje jednom prihvati praksu proglašavanja neprirodnih i nenormalnih pojava prirodnim i normalnim je u opasnosti, jer će malo po malo i ostale neprirodne i nenormalne pojavnosti prihvaćati kao normalne i prirodne, pa se nužno postavlja pitanje - gdje je granica?
Jedan od najvećih zagovornika seksualnih sloboda i svih oblika seksualnih sklonosti Alfred Kinsey ide toliko daleko da čak pedofiliju i sodomiju (spolno općenje čovjeka i životinje) smatra posve normalnim i prirodnim oblicima spolnog ponašanja. U Nizozemskoj je legalizirana Stranka pedofila. Tko zna što nas čeka sutra? Možda „Stranka sodomista“. A nakon toga? Legalizacija incesta, poligamije… Bojim se da je Rubikon prijeđen, pitanje je samo vremena. Ne vjerujete?! Sjetite se samo kakav je status imala homoseksualnost prije svega nekoliko desetljeća. A danas!
Pobačaj – najbarbarskiji oblik nasilja nad ljudskim životom
Kad je u pitanju pobačaj, pitanje svih pitanja je: Kada započinje ljudski život?
Jedina znanost koja je mjerodavna odgovoriti na to pitanje je biologija, jer je ona po definiciji znanost o životu. Biologija je po pitanju početka ljudskog života matematički precizna i jasna i kaže da ljudski život započinje u trenutku začeća. Primjerice, u udžbeniku biologije za 1. razred gimnazije o tome se govori na nekoliko mjesta. Citiram: „Organizmi koji se spolno razmnožavaju započinju svoj život u trenutku oplodnje, tj. stapanja jajne stanice i spermija“. (str. 102) „Vaš je život započeo u trenutku oplodnje, kada se jajna stanica vaše majke stopila sa spermijem oca“. (str. 116)
Od trenutka kad je započeo (začeće), ljudski život može završiti samo prirodnom smrću ili nasilnim prekidom. I jedno i drugo može se dogoditi kako prije, tako i nakon rođenja. Ako je prije rođenja došlo do prirodne smrti, govorimo o spontanom pobačaju. No, ako do prekida ljudskog života prije rođenja dođe uz nečiju namjeru i silom, to je ubojstvo. Budući da je pravo na život temeljno i najveće od svih prava, to znači da nikakva druga prava ne mogu biti opravdanjem i razlogom za oduzimanje prava na život pobačajem.
Teza da se prvih 8 tjedana (56 dana) radi o nerođenom ljudskom biću, a ne o osobi i da zato to biće ne može imati prava osobe je ne samo besmislena i neodrživa, već je to jedna sotonska špekulacija kako bi se opravdalo pobačaj u prvih 56 dana. Nameće se pitanje: Kakav se to bitan pomak i promjena dogodila nerođenom ljudskom biću u noći između 56. i 57. dana, a što ga je od bića preobrazilo u osobu? Ništa takvo se nije zbilo. Biologija je i u tom smislu posve precizna i jasna. U navedenom udžbeniku stoji: „Nema, dakle, prekida u životu, pa je pogrešno mišljenje da zametak u utrobi majke oživi nakon nekoliko mjeseci i da zato u ranim stadijima nije punovrijedno živo biće - čovjek“. (str. 118)
Pobačaj je u suprotnosti s elementarnim ljudskim pravima (pravo na život), ali i jedan od najbrutalnijih, najokrutnijih i najbarbarskijih oblika nasilja nad ljudskim životom.
Stoga, one žene koje pobačajem žele konzumirati svoja reproduktivna „prava“ trebaju znati da to čine oduzimajući život svom nerođenom djetetu. To je jedina istina, bez obzira što o tome govorili zakoni koji se donose u parlamentima. Jasno je, dakle, da je pobačaj kao način oduzimanja ljudskog života u službi kulture smrti, ma koliko god to zagovornici prava na pobačaj odbijali priznati.
Arhiv Imotskih novina, 2009. g.
