Nedjelja, 01 Siječanj 2012 13:50
IN rukopis - Kolumne
Piše: Branko Malić
Situacija u kakvoj se danas nalazi hrvatsko društvo pokazuje kako istinski problem nije primarno politički nego moralni, nije primarno društveni nego osobni. Jer svi oni sitni previdi savjesti kad se nije donosilo odluke, prepuštalo odluke drugima, prihvaćalo nezasluženo i nezarađeno, sagibalo koljeno pred stranačkom strahovladom i prodavalo integritet za varljivo obećanje sigurnosti danas dolaze na naplatu. I oni, neumoljivom logikom, dolaze na naplatu svima
Čovjek ne treba biti osobito obrazovan, politički svjestan pa čak ni socijalno osjetljiv (što god to danas značilo) kako bi osjetio da u malu ali monolitnu kuću koju se po inerciji još naziva „Lijepa naša“ počinje prodirati propuh. Da je tomu tako, lako je pokazati. Svatko, naime, osjeća zamjenicu „naša“ dvojbenom. Reakcije na tu činjenicu razlikuju se prema stupnju osvještenosti i artikulacije onoga što se u dubini duše sluti. Netko lije suze nad gubitkom suverenosti, netko se zgraža nad prodorom „kulture smrti“ sa Zapada, i zbija redove u križarski pohod protiv neprijatelja koje je zamislio u svojoj glavi. Oni osvješteniji ne traže, doduše, neprijatelje i ne smatraju da je sam Sotona ustao protiv njihove lijepe male zemlje. Prema njima, neki ljudi su zeznuli stvar. Dovedimo onda na njihovo mjesto druge. Naprosto, treba promijeniti vlast.
Riječ je o, u najboljem slučaju, iskrivljenim tumačenjima stvarnosti. U svim drugim slučajevima, pak, radi se o lažima. Ona stvarnost gledaju, da se pomognemo sv. Pavlom, kroz zamagljeno staklo, kao zagonetku koju odgonetaju ili se prave da je odgonetaju. No netko bi tu mogao upitati: čemu odgonetati nešto što je očigledno?
Ljudi koji postavljaju takva pitanja odnedavno su dobili još jednu priliku za političku akciju. Savez za građansku i etičku Hrvatsku pod vodstvom don Ivana Grubišića nova je politička inicijativa koja na širokoj osnovi nastoji artikulirati glasove onih kojima je hrvatska stvarnost, unatoč svim izgovorima i sedativima koje pruža nečista savjest, bolno jasna.
Idioti, talibani i oni treći
Pastoralna, znanstvena i politička djelatnost don Ivana Grubišića nije od jučer i pokazuje za ove prostore sasvim neuobičajen kontinuitet i dosljednost, da ne kažemo tvrdoglavost. Kada je ove godine, tijekom građanskih prosvjeda, nazvao političku praksu u Hrvatskoj „idiotizmom“, a masu mesijanskih nacionalista koji su kidnapirali tradicionalni katolički svjetonazor „talibanima“, dnevni tisak je pokazao laganu blaziranost. Zaboravilo se pritom na jednu stvar: Grubišić nije rekao ništa novo, on je samo ponovio ono što govori od sredine devedesetih godina, samo je ovoga puta to izgovorio u doba kad je broj ljudi koji tako nešto mogu čuti porastao. I izgovorio je to na radikalan način, dao je stvarima prava imena.
Politički idiotizam je, u skladu s jednim od značenja starogrčke riječi idiotos koje se odnosi na izoliranog pojedinca nezainteresiranog za javne poslove, obavljanje javne djelatnosti bez interesa za javno ili opće dobro. Talibanizam je tumačenje neke dogme na jednostran, zapravo privatan, način. Ova dva stava prema društvenoj stvarnosti proizvode specifičnu društvenu inerciju koja već dvadeset godina vuče hrvatsko društvo u bezdan. Korupcija, politički i strukovni dilentatizam, pretvaranje državnih institucija u korporativne organe i glupost bez presedana: nacionalno mesijanstvo sabrano u rečenici „Bog i Hrvati!“ samo su neka od mnogih lica tog procesa koji je rijetko tko prije don Ivana imenovao na tako ispravan način. Razlog tome nije, kako bi se moglo učiniti, istančani metodički uvid jednog sociologa, nego naprosto nepokolebljivo i kontinuirano gledanje stvarnosti u lice. A stvarnost, kako su još Platon i Aristotel znali, nikad nije škrta kada za stvari treba ponuditi riječi. Oni koji je dobro poznaju, dakle svi oni koji nemaju volje ni sredstava da od nje pobjegnu, u njegovim riječima mogu bez
velikih tumačenja prepoznati istinu.
Da je tome tako pokazuje i izvanredan odaziv na poziv za članstvo i podršku Savezu za građansku i etičku Hrvatsku. Potpisnik ovih redova u to se osvjedočio iz prve ruke, čekajući odgovor na svoj upit o nekim detaljima programa. Kad je odgovor stigao pokazalo se da je u prva tri dana od objavljivanja poziva na podršku i članstvo, don Ivan osobno dobio preko tisuću pristupnica i još daleko više mailova i pisama podrške. Takav odaziv u tako kratkom roku mora ostaviti jak utisak, ima li se u vidu politička skepsa među građanima, o kojoj svjedoče gotovo sva recentna ispitivanja javnog mnijenja. Jer svatko tko se odlučio na pristupanje inicijativi, ili barem na aktivnu podršku, ujedno se i obavezao na nešto. U zemlji u kojoj se većina stanovnika bori za preživljavanje na dnevnoj osnovi, prihvaćanje neprofitne i moralno krajnje zahtjevne obaveze nije laka odluka. Dodajmo tome da je riječ o političkom projektu koji je iz vizure „tranzicijskog uma“ i njegovog cinizma gotovo pa djetinjast u svojoj principijelnosti, i postaje jasno kako ovakav brz odaziv govori o odlučnom i jasno profiliranom članstvu. Riječ je o skupini koju, kada je stavimo usporedno s onima koji bi se voljeli vidjeti u stereotipima „idiota“ i „talibana“ – ili uopće u bilo kakvim stereotipima od „ljevica“-„desnica“ do „eurofilstvo“-„eurofobija“ modela – želi sebe vidjeti kao „one ostale“. Problem je u tome što, ako imamo u vidu da Grubišić pretpostavlja kako „oni ostali“ sačinjavaju između 50 i 60% biračkog tijela koje se izjašnjava kao politički neopredijeljeno, ovaj izraz pokazuje svu katastrofalnu devijantnost hrvatskog društva. Jer ne treba misliti kako se izraz „politički idioti“ odnosi isključivo na nosioce vlasti i njihove oporbene partnere u Saboru. Riječ je o daleko gušćem malignom tkivu, mreži kompliciranih odnosa klijentelizma koja upliće i guši sve segmente društva, od partnerskih odnosa Države i korporacije do dogovora lokalnih moćnika i radnika zaposlenih u javne službe bez natječaja, često na potpuno nesvrsishodna i nepotrebna radna mjesta. Ne treba misliti, dakle, kako je riječ o nekakvoj primitivnoj podijeli na manjinu tlačitelja i nezasluženo obespravljenu, nevinu, većinu. Nevinost, naime, kao i njezin čest subjekt 'žrtva', udobne su kvalifikacije – a zapravo sedativi i instrumenti samopotvrđivanja – onih koji postojeće stanje nastoje sebi učiniti udobnim. Ako se radi o tome da se stvari promijene, teško je očekivati da će netko tko je utrošio godine na razradu psihološkog stava viktimizacije sudjelovati u pokretu koji želi biti njihov nositelj. U tom smislu, situacija u kakvoj se danas nalazi ovo društvo pokazuje kako istinski problem nije primarno politički nego moralni, nije primarno društveni nego osobni. Jer svi oni sitni previdi savjesti kad se nije donosilo odluke, prepuštalo odluke drugima, prihvaćalo nezasluženo i nezarađeno, sagibalo koljeno pred stranačkom strahovladom i prodavalo integritet za varljivo obećanje sigurnosti danas dolaze na naplatu. I oni, neumoljivom logikom, dolaze na naplatu svima. Svi oni koji su svojom šutnjom i prihvaćanjem takvog stanja u njegovoj izgradnji sudjelovali, sada shvaćaju da se šutjeti više ne smije.
Politička metanoja
Namjera don Ivana Grubišića i Saveza za građansku i etičku Hrvatsku jest pružiti mogućnost ovoj šutljivoj relativnoj većini da napokon progovori i pokuša se politički artikulirati na širokoj idejnoj platformi. U tom smislu Savez nije stranka niti osnova za stranku. Riječ je o građanskoj inicijativi koja će podržati one nezavisne liste koje prihvaćaju njezine ideje vodilje. U tom smislu, Savez deklarativno zahtjeva smanjenje broja saborskih zastupnika na 75 do 80, decentralizaciju Hrvatske na tri do pet povijesnih regija, zaustavljanje rasprodaje nacionalnog bogatstva, revidiranje odnosa prema vjerskim zajednicama, a ako bude potrebno i reviziju ugovora sa Svetom stolicom, te oduzimanje sve bespravno stečene imovine. Ovih nekoliko načela mogu čitatelju izgledati apstraktno, a ako je sklon tzv. „realizmu“ i krajnje naivno. Riječ je o zahtjevima koji su se već čuli ne samo iz usta Ivana Grubišića i njegovih istomišljenika, nego donekle i od pokojnog Vlade Gotovca i političkih snaga okupljenih oko njega. Svatko zna koliko su te opcije u političkoj areni „neovisne-demokratske-samobitne-povijesno-u-europskom-kontekstu-van-Balkana-bivstvujuće-i-tako-dalje“ Hrvatske imale uspjeha. No ono što takav „realizam“ ne vidi jest da su se vremena promijenila, odnosno da je politička stvarnost koju je on proizveo danas dovela ovo društvo do toga da će se protiv njega morati boriti doslovno na život i smrt. Htio to čovjek vidjeti ili ne, dva desetljeća moralnog kompromiserstva dovela su do toga da razumnom građaninu preostaje samo beskompromisnost, i da u njegovoj društvenoj djelatnost ne može više biti nikakve sućuti prema onima koji se razumu suprotstavljaju. Dijeljenje institucija od građana koji im se na neki način nisu „zavjetovali“ na nadinstitucionalnu vjernost toliko je bolno postala očigledna da su se ljudi zimus u vlastitoj zemlji našli na ulici bez jasnog cilja, nemajući se kome obratiti. Za pretpostaviti je kako su mnogi među njima do sad shvatili da se i nemaju kome obratiti osim samima sebi. Riječ je o paradoksu koji je krajnjim zaoštrenjem doveo do vlastitog ukidanja: došao je trenutak da se prepozna očigledno, naime da društvo nije nešto apstraktno drugo od pojedinca i da koliko god njegov položaj bio težak, on izgovora za svoju situaciju nema. Savez za građansku i etičku Hrvatsku, koliko se za sada može uočiti, tu pretpostavku izgovaranja isključuje iz svojih načela i programa. Politički program i programi koje se na toj zajedničkoj platformi želi okupiti takvi su da mogu obećati samo svojevrsnu političku metanoju, potpuni obrat u percepciji povijesnog trenutka koji obuhvaća posljednjih dvadeset godina, i sasvim drugačiji pristup izgradnji društva.
Donekle je prirodno da pokret, okupljen oko ličnosti katoličkog svećenika, udari u kršćanski intoniranom pravcu. No, eventualno skeptičnog čitatelja drugačijeg svjetonazora valja uputiti na značenje riječi metanoia koje se, kako je to u pravilu slučaj s često korištenim riječima, prilično izraubalo nakon što ga se dva desetljeća koristi kao poštapalicu. Jer obraćenje u izvornom smislu nosi daleko dublje, a opet manje spektakularne, konotacije nego što se uobičajeno misli. Dok se kod većine suvremenih „obraćenika“ radi o brzoj, efikasnoj, nadasve praktičnoj, i uvijek latentno očajničkoj promijeni retorike, tabora, lojalnosti i riječnika – markatntan primjer čega je sv. Pavao naših dana, Zdravko Tomac – izvorni obraćenik je čovjek koji je „promijenio mišljenje ili misaoni uvid“. U osobnom horizontu kršćanina riječ je o „prisjećanju“ na istine članaka vjere, odnosno „razumnom pristanku“ na ispravan osobni odnos prema iskonu koji nudi, ali ne nameće, Objava. U duševnom smislu riječ je o postupnoj promijeni odnosa prema stvarnosti koju se nakon obraćenja postupno počinje gledati u drugom svjetlu.
Savez za građansku i etičku Hrvatsku, koliko se može dokučiti iz njegova dosadašnjeg djelovanja i iz razgovora s članovima, kao i samim don Ivanom Grubišićem, stremi u najširem smislu nečemu na što također možemo primijeniti riječ metanoia. Naime, unatoč tome što je riječ o platformi za parlamentarnu promijenu, koja u tom smislu prihvaća pravila dvojbene demokracije u Hrvatskoj, ključna ideja jest ipak i na koncu promijena u mentalitetu i svijesti najmoćnijeg političkog sloja – građanstva. Da pojasnimo. Reći da je građanstvo najmoćniji društveni sloj, naizgled je jednako glupo kao i reći da je jedini. No moramo biti svjesni nekih činjenica koje se zna previdjeti: istina je recimo da su političke stranke, a osobito HDZ koji je do Sanaderovog sjedanja za volan bio više pokret nego stranka, u stanovitoj mjeri nametnute građanima u prvom redu sustavom financiranja i medijskim in-formiranjem društvene svijesti; nadalje, točno je i to da je represivni aparat države, u skladu s njezinim sustavnim pretvaranjem u korporaciju, zapravo pretvoren u korporacijski organ i da se narod otkad zna za sebe boji pendreka; točno je, nadalje, i da je sustavna degradacija medija, obrazovanja pa i najveće religijske institucije umnogome utjecala na svijest građana. Sve je to, i još mnogo toga u istom smislu, točno. No istina je, na žalost, i to da onaj koji poznaje sebe i svoje sugrađane kakvi su bili prije „potopa“ devedesetih i danas „kad smo svi tako mnogo gori“ i kad ne razumijemo što je s „ovom današnjom mladeži“, i kad smo počeli otkrivati Bilderberške skupine i eurokrate, kad je naša balkanska arkadija u kojoj se nisu zaključavala vrata, jer se nije imalo koga bojati, i za sve što je bilo na stolu nije trebalo pitati „Mogu li?“, postala brutalni zoološki vrt u kojem je solidarnost bajka za malu djecu, istina je, naime, da taj mora priznati: ništa se nije promijenilo. Ne, samo se dovršilo. Jer sav taj mir i dobro nezatrovani materijalizmom i nepovjerenjem, svi oni intelektualci „svjetskog ranga“ i glazbeni pokreti na „engleskoj razini“, egzistirali su samo na osnovi kredita koji je pojela inflacija. Stvarnost ovog društva je dosljedan zaključak više desetljeća neodgovornosti onog skupa pojedinaca koji nazivamo „građanstvo“. Metanoja koju kao intenciju pripisujemo Savezu za građansku i etičku Hrvatsku nastojat će biti obrat ove nedogovornosti u odgovornost. U svakom drugom vremenu, kad su Sultan, Car ili Maršal bili jaki, takva namjera s pravom bi izgledala nerealnom. No danas, kad je onima koji se to ne srame vidjeti potpuno očigledno da čovjek iznad sebe zapravo nema nikoga osim lutaka na koncu njegove vlastite loše savijesti, koje svoju predstavu mogu izvoditi isključivo na osnovi njegove želje i pristanka, ovakav stav postaje ne samo moguć nego i razumski nužan.
Zanimljivo je pritom primijetiti kako brojni Hrvati katolici na braniku Domovine i blatobranu Kršćanstva ne vide kako bježeći od te jednostavne spoznaje zapravo krše biblijsku zabranu idolopoklonstva. Jer Država, Policija, Crkva, Mediji i sl. danas su doslovno toliko postvareni entiteti da se stječe utisak kako bi ih čovjek mogao fizički dodirnuti. Oni su postali idoli kojima se prinose žrtve i čiju nepromijenjivu volju se mora udobrovoljiti, ali joj se ne može protiviti. Apsurd je utoliko veći kad znamo da čak ni KP koja je u jugoslavensko doba svjesno radila na tome da hipostazira i obogotvori sebe i svoje heroje, posuđujući često evanđeoske simbole kao, primjerice, pričest u izreci „Tito to smo mi“, nije ni približno uspjela od ljudi napraviti tolike idiote. Jer tako nešto je moguće isključivo na osnovi kolektivne lobotomije, odbijanja da se prizna očigledno. A to je odbijanje osobna, moralna, odluka. U Hrvatskoj je ona prije mnogih desetljeća donesena, a, nadajmo se, došlo je vrijeme da je se napokon raščini i preokrene. U tom smislu Savez za građansku i etičku Hrvatsku dolazi u blizinu inicijativa za direktnu demokraciju koje niču ne samo u našoj zemlji. Riječ je o sasvim novoj paradigmi politike čiji je zahvat nepojmljivo dubok, jer, za razliku od parlamentarnog igrokaza, grabi u stvarnost kao takvu. Imajući u vidu da Savez ima za cilj parlamentarnu borbu, treba istaći kako je jedna od navedenih točaka njegovog programa transformacija Sabora koja bi ga zapravo pretvorila u nešto sasvim različito od onoga što on danas jest. Sabor u kojem bi broj zastupnika odgovarao stvarnim političkim potrebama, a koji bi bili lišeni bilo kakvih beneficija i natovareni najtežim odgovornostima, bio bi potpuno nova institucija. Bio bi, kao i sve institucije zdravog društva, institucija „odozdo“, servis i oruđe građana, odnosno onih koji su ga stvorili. No prateći ostale točke programa stječe se utisak da bi njihovo ispunjavanje donijelo jednu sasvim novu Hrvatsku, jer decentralizacija i ukidanje županija, razumni preustroj javnih službi, revizija Konkordata i oduzimanje bespravno stečene imovine u državi u kojoj čitate ovaj tekst nisu mogući. Tome je tako jer upravo ti krimeni koje Savez za građansku i etičku Hrvatsku želi korigirati čine osnovu i bit sadašnje Hrvatske čiju dalju sudbinu neizmjenjivo oblikuju. U tom smislu, s obzirom da cilja na korijenitu promijenu koja nije reforma nego stvaranje drugačijeg stanja stvari, program Saveza je revolucionaran u strogo logičkom smislu. Točnije, on teži tome da isticanjem nove paradigme potpuno, do korijena, satre onu koju do sada nitko istinski nije stavio u pitanje. Ono što poražava jest činjenica da ta revolucionarnost ne dolazi iz radikalizma ili neke nove dijalektike povijesti. Naprotiv, ono što Savez za građansku i etičku Hrvatsku čini radikalnim i revolucionarnim je samo nepokolebljivo i tvrdoglavo inzistiranje na zdravom razumu. Bez sumnje je žalosno društvo u kojem je izraz „zdrav razum“ postao revolucionarna parola. No budući da je društvo u tolikoj mjeri nezdravo nerazumno, čini se da bez njega korijenite promijene neće biti.
Rad za budućnost
Savez za građansku i etičku Hrvatsku za sada je strukturiran prema postojećoj administrativnoj konstelaciji, odnosno prema izbornim jedinicama. Premda se programatski ne slaže s postojećom podijelom taj je kompromis napravljen zbog kratkog roka u kojem treba ustrojiti organizaciju prije izbora. Izvorna intencija don Ivana i njegovih suradnika je organizirati krugove Saveza prema gradovima i općinama. Odgovorno tijelo pokreta je Nacionalni krug Saveza u koji će ući predstavnici iz pojedinih izbornih jedinica ili s nezavisnih lista. Članovi Saveza, kojih u trenutku nastanka ovog teksta ima 1400, obavezali su se na promociju njegovih programatskih ideja i omasovljenje članstva, a organiziraju se na potpuno neprofitnoj, neformalnoj i nehijerarhijskoj osnovi. Kao i svi novonastali pokreti i građanske inicijative, Savez se tek počinje organizacijski i politički artikulirati. U neku ruku on nad ostalim sličnim inicijativama ima tu prednost što barem u ovom trenutku ne odbacuje parlamentarnu borbu, te samim tim ima neposrednu šansu za osvajanje pozicije u postojećem sustavu. Ne treba napominjati da je riječ o riziku, jer je pitanje u kolikoj mjeri je moguće unutar takvog sustava dovesti do korijenitih promijena za koje se zalaže. Kako je već istaknuto, dosljedna djelatnost Saveza cilja na korijenitu transformaciju toga sustava, zahtijevajući od svojih kandidata poštovanje načela iz programa. Prema don Ivanovim riječima u trenutku nastanka ovog teksta, oni će – a dvojica među njima su, među ostalima, i Ljubo Jurčić i Josip Kregar – svoj status zastupnika uskladiti s idejama platforme koja ih je podržala, pri čemu je jedini arbitar njihova riječ i savjest.
I što možemo, na koncu, očekivati od Saveza za građansku i etičku Hrvatsku? Razjasnimo u tom smislu jednu interpukcijsku specifičnost s početka. Riječ „naša“ stoji u navodnicima zbog toga što „mi“ nije jasno definirano. U ovom tekstu donekle se pokušalo locirati gdje to „mi“ stoji. Njegovo mjesto je u stvarnosti. A stvarnost je, iz vizure Saveza, ona Hrvatska u kojoj profesionalizam ne znači ništa, natječaji za javne službe su „riješeni“, kosti pomiješane, novac potrošen, povijest falsificirana, kultura degradirana, poštenje loša šala, a budućnost djece naše djece prigrabljena, izmjerena i podijeljena. Nitko se ne osjeća osobito udobno u toj pustoši, ali, rječima koje je don Ivan nedavno uputio dežurnim teolozima na HRT-u: „Tko je daleko od stvarnosti, daleko je od Boga“. Treba dodati možda i: „Daleko je od sebe.“ Jer vidjeti današnjicu Hrvatske drugačijom nije moguće nego otuđenjem od vlastitih očiju i ušiju. Budućnost, pak, nije zatvorena i inicijative poput Saveza za građansku i etičku Hrvatsku oslanjaju se na tu pretpostavku. Njihova borba je, čini se, borba za budućnost; borba za druge, one koji će doći. Ono svjetlo koje to može baciti na današnjicu teško može učiniti naše živote, obilježene krajnjom izopačenosti doba, mnogo sretnijima. Ali ih, van ikakve sumnje, može učiniti smislenima.
* Tekst iz dvotjednika Zarez prenosimo uz suglasnost autora
Web izvor: e-novine.com
