Izložba fotografija: Vile - miljenice voda i gora

Ponedjeljak, 14 Srpanj 2008 12:04

Život - Kultura

Imotski je kraj stiješnjen uz kamena brda, sakrit među zapuhe vjetrova, ali je, u toj oštroj odsječenosti, izgradio bogatu baštinu. Otuda i priče o vilama koje su preci smišljali i prepričavali u hladnim, gladnim noćima. Jer što može biti poželjnije nego sresti vilu u tišini idealnog priziva kod vode, pod mjesečinom? Što li može biti ljepše u imotskom mističnom, nagom krajobrazu, nego naići na vilu u šetnji pored jednog od dva oka - Modrog i Crvenog jezerač
(iz brošure "Miljenice voda i gora")

Izložbom pod nazivom "Miljenice voda i gora - Fotoklub Imota o vilinskom i mitskom vremenu" Pučko otvoreno učilište Imotski i Fotoklub Imota pripremili su svojim sugrađanima i njihovim gostima večer za pamćenje. Sve se odvijalo u okružju Modroga jezera, a u sklopu ljetne kulturne manifestacije "Imotska sila", no po svom sadržaju i poruci ovaj događaj predstavlja više od pukog "dijela programa" iz ovogodišnje ponude "Sila".

{sidebar id=4}Nije to bilo obično predstavljanje mladih imotskih fotografa ili njihovih radova, već živopisno putovanje u prošlost i besjeda s precima, svojevrsna avantura digitalnog dodira s ljepoticama iz burne imotske prošlosti. No nisu samo umjetnici te noći pričali s jezeranskim zavodnicama, već su isti za sobom povukli i nekoliko stotina znatiželjnika koji su se s jezerske vidilice u tišini uputili utabanim stazama prema mitskoj tvrđavi Topani. Pod blijedim svjetlima baklji krio se jedinstveni doživljaj njihova susreta s djevojkama u bijelim haljinama, na trenutak stvarnima, na trenutak utvarnima. Češljale su vile svoje dugačke kose pred ogledalima, plele vjenčiće i pletenice, prele vunu i tkale zovnice, svirale i dozivale, a istodobno i čarale svojim pogledima te nestajale u sumaglici i bezdanu. Usamljene ili udružene, snene ili razigrane, razbacale su se stvarne i mitske krasotice po jezerskim stinama i liticama, uvlačile se u pećine i skrivale iza stabala, pozivajući na ples u vilinskom kolu ili pak na očijukanje na studenoj i modroj jezerskoj vodi.
Na tom kratkom putu stvarnost nije postojala, a čarolija je prestala tek dolaskom na kulu u čijim su oronulim zidinama čekali majstorski radovi imotskih foto zanesenjaka. Ako je suditi prema reakcijama posjetitelja ove nesvakidašnje "izložbe", organizator je pogodio "u sridu". Tko zna... možda sljedeće godine putnicima kroz vrijeme i bogatu prošlost Imotske krajine, na istom mjestu, suputnici budu vilenjaci. Ili... ne daj Bože - vukodlaci!

Šesto izlaganje Fotokluba Imota
Pod nazivom "Miljenice voda i gora - Fotoklub Imota o vilinskom i mitskom vremenu" krije se 55 radova 11-orice imotskih fotografa okupljenih oko ove mlade udruge, što je već šesto "Imotino" predstavljanje u posljednjih godinu i pol dana, koliko klub i postoji. Izlagali su sljedeći autori: Tomislav Matković, Vedran Vidak, Branimir Boban, Rudi Kokić, Suzana Budimir, Stipe Odak, Robert Paradžik, Tomislav Milićević, Mate Vasilj, Nediljko Parlov i Mario Glavaš. Zainteresirani posjetitelji izložbu mogu do daljnjega razgledati u prostorijama Pučkoga otvorenog učilišta Imotski, a zbog velikog zanimanja javnosti postav će sljedećih mjeseci moći vidjeti i građani Šibenika i Zagreba, ali i nekih drugih hrvatskih gradova.

Imotski mitovi i legende
Burna prošlost Imotske krajine za sobom povlači i brojne neobične događaje, ali i mitove i legende, u tolikoj mjeri da je i onima koji se ozbiljno bave istraživanjem ovdašnje povijesti ponekad teško razdijeliti stvarno od izmišljenoga. Općepoznato je da i najpoznatija narodna pjesma s ovih područja - Hasanaginica - ima imotsku adresu, a uz brojne legende o vilama, vilenjacima i vukodlacima, posebno mjesto zauzima i legenda o Gavanu i Gavanici. Prema toj legendi, na mjestu današnjih imotskih jezera - Modroga i Crvenoga -  nekoć su stajali Gavanovi dvori. Gavan je bio gospodar grada, bogat, bahat i ohol, opak i nezajažljivo lakom. Iznad svega, prezirao je siromahe na čijoj je grbači živio, a njegovi najbliži i svita kojom se okružio bili su poput njega. Povremeno su se zabavljali dobacujući gladnima korice kruha i otpatke sa svoje trpeze. No jednom je u doba slavlja naišao prerušeni anđeo te zamolio koricu kruha koju mu je Gavanica gurnula nogom, na što se on zahvalio te zatražio i malo vode da osvježi žedna usta. Budući da vode nije dobio, anđeo se rasrdio. Isukao je plameni mač, a nebom su zaparale munje, gromovi su zatutnjeli, zemlja se zatresla i rastvorila, a u nju se propuntaše i dvori, i Gavan, i Gavanuša te njihova djeca i svi gosti. Na mjestu dvora, kaže ova legenda, ostale su kao opomena za vječna vremena dvije duboke rupe ispunjene vodom - Modro i Crveno jezero.

Piše: Ante Lončar
Foto: Vedran Vidak