Srijeda, 02 Srpanj 2008 14:14
Život - Kultura
Netom objavljena monografija “Glumci u
Zagvozdu – deset godina Kazališnih susreta” počinje sljedećim riječima Ivice
Šušića: “Zagvozd – starohrv. gvozd što znači šuma, gora… brdo, planina. Dakle,
nalazi se za gorom, za Biokovom. Okovalo ga Biokovo, svojim kršem, zaklonilo mu
more…” No postoji u Zagvozdu čovjek kojemu ta ista kamena gromada nije
zaklonila vidike, a on se zove Vedran Mlikota. Bez pomicanja ili bušenja
velebne ljepotice Bijakove, svoj je rodni Zagvozd svekolikoj javnosti, ne samo
onoj kazališnoj, ponudio na dlanu i zlatnim ga slovima ucrtao na kulturnu kartu
Hrvatske.
Oaza zabave i druženja pod otvorenim nebom
Sve je počelo spontano, sada već daleke
1998. godine, kada sam zamisao o “svraćanju” kazališnih prijatelja na gažu u
svoje rodno mjesto izgovorio pred prijateljima Darkom Ćurdom i Žarkom
Potočnjakom. U izvedivost ove ideje uvjerio sam se samo nekoliko dana kasnije,
nakon što je tadašnji općinski načelnik Boženko Dedić s neskrivenim
oduševljenjem saslušao moje riječi te obećao svesrdnu pomoć. Ni u najluđim
snovima nisam slutio da će sve prerasti u nezaobilazan kazališni festival koji
je, evo, ušao u jedanaestu godinu postojanja – ističe alfa i omega “Glumaca u
Zagvozdu”.
A nakon šest predstava te 1998. godine, realiziranih s ukupno 11 tisuća namjenskih kuna, svaka je sljedeća godina dovlačila sve brojnija i poznatija glumačka imena i kazališne kuće, a program se širio i uključivao nove sadržaje – koncerte, izložbe… čak i nogometne i vaterpolske(!) utakmice. O Zagvozdu se sve više počelo govoriti i pisati, u mjesto su pristizale brojne televizijske i radijske kuće, a gostoljubivost i spontanost Zagvožđana znala je nadmašiti izvrsnost izvedbi na daskama koje život znače. Svake godine u ljetnim danima mjesto postaje oaza zabave i prijateljstva pod otvorenim nebom, bilo da se radnja odvija na Trgu glumaca, jedinstvenom u svijetu, bilo pred lokalnim kafićima ili pak po kućama mještana koje se, bez obzira na opremljenost i atraktivnost lokacije, pretvaraju u hotele s pet zvjezdica u kojima se ne plaća ni prenoćište, ni iće, ni piće. A svega u izobilju! Uistinu, ljetni Zagvozd priča dosad neispričanu priču, štoriju u kojoj smijeh i pjesma ne prestaju, a tisuće postaju jedno.
{sidebar id=4}Svi volontiraju i svi uživaju
Nema u Zagvozdu kupovanja ulaznica niti
čekanja u redovima, nema stresova ni incidenata, svi volontiraju i svi uživaju.
Stoga ni ne čudi što su o ovom festivalu napisane tisuće novinskih članaka i
snimljene stotine reportaža. Ne čudi ni podatak da 18 festivalskih programa
zgusnutih u 30-40 dana uživo pogleda 35 do 40 tisuća ljudi, što je zadivljujuća
brojka.
Naravno da ne bismo trajali ovoliko dugo bez naših vjernih posjetitelja, ali niti bez pomoći sponzora i institucija poput, primjerice, Ministarstva kulture RH-e, jer ipak sudionicima valja “pokriti” barem troškove putovanja – kaže Mlikota, umjetnički direktor ove kulturno-zabavne manifestacije, primajući noć prije otvaranja 11. po redu Kazališnih susreta prvu skupinu prijatelja pristiglih iz Zagreba.
Ni umor ni teški oblaci koji su se spustili niz biokovske padine ne skidaju Vedranu osmjeh s lica. Uvjeren je, kaže, da im kiša neće omesti planove. – Ako i bude padala, nećemo joj dati gušta, nećemo uzmicati pred njom i bježati pod krovove. Čeka nas obnovljeni i osvijetljeni Trg glumaca koji će i ove godine, siguran sam u to, zablistati i primiti tisuće zadovoljnih posjetitelja iz svih krajeva Hrvatske i susjedne BiH – zaključuje Vedran naš kratki razgovor.
Idilični ambijent na koji su u ovo najvruće
doba godine “osuđeni” Zagvožđani i njihovi prijatelji može narušiti tek buka
teške mehanizacije koja se kroz utrobu Bijakove probija prema Makarskoj
rivijeri i morskoj obali. A što li će biti za nekoliko godina, kad (i ako)
Zagvožđani postanu “primorci” a “Glumci u Zagvozdu” najbolji kazališni festival
“na Jadranu”, teško je predvidjeti. Možda miris mora unese dodatnu svježinu, za
svevremensko trajanje festivala koji to i zaslužuje. Jer, Zagvozd je bajka u
kojoj i vi možete pronaći svoje mjesto. I biti svoj na svome!
Piše: Ante Lončar
Foto: Branimir Boban
