Utorak, 29 Prosinac 2009 21:01
Aktualno - Lokalne teme
Nezaposlenost, zanemareno gospodarstvo i iseljavanje stanovništva niz su godina problem koji najviše tište Imotski, a potom i cijelu krajinu. Kada se Imoćani emigranti koji kruh zarađuju diljem Hrvatske i u inozemstvu vrate svom ognjištu, glavna boljka Imotskog postaje parking. Svakog smo ljeta, božićnih i uskrsnih blagdana svjedoci ogromne gužve koja se velikom nervozom imotskih vozača širi gradskim ulicama. Ako se parking srećom i nađe, to opet postaje problem. Naime, većina ljudi ne vodi uopće računa gdje i kako parkirati svoje vozilo, što postaje pomalo zločesto, a i sebično. Za parking se bore gotovo svi, no oni koji su malo manje sreće nastoje zagušiti promet ostavljajući tako svoj automobil čak i na sred ceste, što zaista dovodi do velikih upitnika. Najviše takvih primjera događa se u Ulici Stjepana Radića u kojoj je parking gotovo nemoguće naći, potom kod slastičarnice «Imotska krajina», Điradi, a o Ulici kralja Zvonimira da i ne govorimo. Kako zapravo riješiti ovaj problem? Situacijom se svakako trebaju pozabaviti lokalne vlasti i policija, koja očito zanemaruje svoje svakodnevne dužnosti i oslikava svoju reputaciju. U ne tako davno doba, tadašnja je imotska vlast ovaj problem pokušavala riješiti paukom i uvođenjem kazni za pogrešno parkiranje, no ni to nije dugo trajalo. Možda bi mogli opet pokušati taj potez oživjeti, ali uz dugoročne restrikcije. Osim toga problem predstavlja i ruglo na kraju grada, s nikad oživljenim trgovačkim centrom i velikim parkingom. Kada bi imotski zakon uistinu na pravovaljan način to i bio, suvišna bi se zgrada odmah srušila, i tako omogućila velik dio prostora za rješavanje ovog problema grada Imotskog. Zaključimo: Imotskom je parking nužan. Ne možemo se oslanjati na ovo što imamo. Ako lijepu sliku našega grada želimo
što bolje prezentirati, onda o njemu moramo voditi računa u svakom pogledu. Za nadu kažu kako umire posljednja, stoga se i mi nadamo kako će oni koji vode i vole Imotski, početi gledati, a potom i graditi dugoročno za bolje sutra. (Darko Lončar)
