Kratka priča: Amerika

Utorak, 20 Siječanj 2009 01:06

Život - Ostalo

Moja majka nikad nije upoznala svoju sestru. Prije nego se je ona i začela, između dva rata, njezina je sestra Luca već bila na putu za Ameriku. Plovila je u Obećanu zemlju, isprošena od Jure Ikičina, nadaleko poznatog Podosojanina koji je svoj američki san sanjao negdje oko Sakramenta u Kaliforniji. Pričalo se o njegovim benzinskim pumpama i trgovinama. Sve što mu je nedostajalo, pisao je u pismu kojega je Jure uputio svomu stricu, bila je moja tetka čiju je fotografiju sa sobom donijela rodica Mara kada se udala za Pašku Ikičina, Jurina brata. Mara su se i teta Luca jedne srijede, kriomice od djeda Marijana, slikale u Olujića u Imotskomu, za uspomenu Mari kada se u Americi zaželi svoga kraja i najbolje prijateljice. Juri se odmah svidjela crnooka i crnokosa Luca, koja se na fotografiji ponosno držala pod ruku s Marom. U ruci joj je bila šarena škatularica, oko vrata rubac i biserna ogrlica, posuđena za tu priliku. Pravilno lice uokvirila je crna kovrčava kosa sputana u pletenicu.
Luca je bila odvažna cura, već se to i na fotografiji moglo naslutiti. Život je njoj izgledao poput bajke koja je tražila da se ispriča, proživi. Imala je bujnu maštu i stalno je smišljala priče. O dalekim zemljama pričala je kao da ih je sve redom vidjela. Pismena, iščitavala bi Bibliju i kod ovaca je prepričavala prijateljicama, a u naletu inspiracije čak bi i odglumila nešto. Pričala je o morskoj pučini i prekooceanskom brodu kojeg je jednom vidjela za posjeta Splitu, damama u šeširima koje su gledale preko ograde broda, pa se i Luca nerijetko sama takvom zamišljala. Splela bi grabove grančice i obložila ih rupcem da curama pokaže kako su te dame u šeširima izgledale, dugim bi prstićima odignula kotulu i elegantno koračala, oponašajući damski hod.
- Ovako ću ja jednom izgledati - govorila bi - a i tako se ponašati. Predodređena sam za gospodski život. Imat ću sluškinje ko gospoja Vučemilović iz Imockog.
U rukama je svašta znala raditi, izrađivala je čudesne predmete, lutke, ogrlice, remene. Voljela je prirodu koja ju okruživala, cvjetove jabuke koja bi u proljeće procvjetala snježno bijelim ružama, kamene figure koje je Bog za stvaranja svijeta postavio baš na rubu njihove Torine, i svaku je prozvala nekim imenom. Voljela je kamen obučen mahovinom, roze kaćune i bijele visibabe, busen prvih ljubičica ispod suhozida u Dočiću, tratinčice od kojih bi saplela vijenac i, glumeći vilu Tratinčicu zaljubljenu u Iku tetina, zadirkivala bi prijateljice koje su dojedna u Iku bile uistinu i zaljubljene. Luca je to znala, a da joj nisu ni govorile. A kako i ne bi kad je Iko tetin, njezin rođak, bio lijep poput mramornog kipa svetoga Ante na bočnom oltaru crkve Gospe od Karmela, doli u Runovićima.
Luca, dvije godine mlađa, imala je posebno mjesto u Ikinom životu sve otkad ju je jednoga ljeta zatekao kako užasnuta od ugriza zmije, sva znojna zapomaže ispod Šutušina zidića. Njezina ga je vedrina svekoliko opčinjavala, inteligencija kojom je zračila, humor kojim je osvajala sve oko sebe, zvonki glas dok bi pjevala, njezina žilava krhkost i poletna lakoća činile su je drugačijom i uživala je Ikinu potpunu pažnju i zaštitu.
Jedne večeri, vraćajući se iz Primorja sa magarcem natovarenim solju i ostalim namirnicama za fra Petra, uspinjao se Iko preko Glavaševe gomile te se zaustavio nedaleko od sela da odmori. Izvadi vrećicu sa duhanom, zamota cigaretu i pripali. Kroz dim duhana promatrao je Iko svoje selo koje se smjestilo u dolini ispred njega, kao kakav nebrušeni dragulj na dlanu ogromnog gorštaka. Sunce je taman bilo zašlo i sumrak se polako šuljao među malene, suhozidom omeđene dočiće i kamene prizemnice, u dvorišta ispod krošnjastih kostela i visokih hrastova koji su mjestimično gospodarili selom.
Iz sredine se sela oglasilo brecavo zvono sa zvonika crkve Svetog Nikole pozivajući bogobojazne Podosojane na molitvu. O Zdravomariji nema velike niti glasne priče po selu, zajednički bi se na dvorištu molio ružarij. Gotovo da bi Iko i iz ove daljine mogao čuti piskutav glas Mare Zerine kako zatečena u poslu započinje ružarij Apostolskim vjerovanjem te kako se preko zidića istom nadovezuju druge susjede i sva djeca.

Volio je Iko tu predvidljivost sela, svakodnevne rituale koje bi moglo poremetiti tek kakvo iznenadno nevrijeme, ili kakav slučajan putnik namjernik, ili slična nepredvidivost. No nakon što je zvono utihnulo, umjesto molitve Mare Zerine, začuo je Iko nečije jecaje. Podiže se i iza grma drače ugleda Lucu kako sjedi ispod starog duba i plače.
- Luce, šta ti je? – upita je zabrinuto Iko.
- Iđen ti u Ameriku – progrcala je Luca nakon kratke pauze.
- U kakvu Ameriku? Ne moraš ići u Ameriku! Ma da vidin samo ko će ti to zapovidit!
- Niko mi ne zapovida, ćaća je pita bi li pošla za Juru Ikičina i rekla san da oću. Došli su mu brat i stric, i isprosili me. Popila san i rakiju, još mi se od nje manta - dodade kroz tužni smijeh Luca, ne propustivši priliku našaliti se na vlastiti račun. - Nisan više cura - nastavi - a zapravo ne znan ni šta san, ni čija san. Na slici ne izgleda loše, ali ipak… Dvanest je godina stariji od mene… – ušutjela je.
Šutjeli su oboje dugo. Ujak je Iko kazivao kako se njih dvoje nisu pomakli sve dok mrak daleko ispred njih nije izbrisao Osoje. Cijeli se kraj pretvorio u crni, neprobojni mrak. Iza Osoja je Bijakova, najveća planina što ju je Bog na zemlji stvorio, iza  Bijakove je more, pa Italija, pa puno, puno, puno dalje, preko Velikog mora, Amerika. Ni sam nije znao zašto, ali daljina koja je dijelila ovu zemlju od one „obećane“ uvijek mu se činila kao bezdan, ko Crveno jezero, ko jama na Ovčarinama u koju su upadale nesmotrene ovce i zalutale beštije, krepaline od konja i magaraca… Sve što je u jamu upadalo nestajalo bi s očiju, iz sjećanja, iz života. Tako je Iki izgledala i Amerika. Nisu pomagale niti fotografije, niti su pisma mogla izbrisati daljine i osamljenosti, ni spojiti svjetove. Sva bi sjećanja i veze ispirala kiša ili bi ih otopilo vrelo krško sunce… Iz tog „novog“ života nikad se ništa nije vraćalo pod ovo poznato, prostrano, modro nebo. Sve vanjsko bilo je strano, nekome možda željeno i obećano, no Iki samo strano. Gledao bi na taj strani život onako kako je ponekad gledao kako tamo na zapadu u ljetno predvečerje, u usjekline klisura i mračnih kanjona, upada užareno sunce. Pri tom bi Iko uvijek mislio kako se zapravo blago njemu jer nikakvo sunce ne pada u njegovu škrapu, ni u njegovu Čelinku, ne prži po njegovoj Dragi, ne gori njegovo kamenje. Tamo negdje daleko, gdje sunce zapada – to nije ništa njegovo i njega se apsolutno ne tiče.
A gdje je tek Amerika... Zašto bi se njega, Ike, uopće ticala i ta Amerika koja bi, otkad je znao za sebe, gotovo uvijek izazivala suze i naricanja, a tek rijetko radosne mladalačke ushite. Njezino je ime izazivalo dvojake emocije među seljanima, premda je ponekad izgledalo kao da se priča o samom raju. Međutim, znao je Iko, roditeljske su suze isplakane zbog Amerike redovito pojile suhe škrape, rosile suhu travu i grmove… Činilo se njemu da se ime te Amerike nije ticalo niti jednog Amerikanca više negoli se ticalo jednog Podosojanina, Imoćana. Ispod kojeg god da se duba sakriješ, na čijem god da se kominu vrućom varenikom pojiš, Amerika će te kad-tad pronaći i uzeti ti nešto, makar malo, ili puno - mislio je tužno.
- Neće ti stric dati da iđeš – ponada se Iko pomislivši na ponos i privrženost strica Marijana svojoj mezimici.
- A reka je da ne moran, ali ja san mu rekla da bi tila ić – odvrati mu to prekrasno i tvrdoglavo stvorenje.
Nije se imalo Luci što za reći. Ipak je teškom mukom Iko protisnuo kroza zube:
- Nosit ćeš šešir!
- Da – uzdahnula je Luca - a i dosadili su mi, brate, ovi veculeti! Ne moreš se zbog nji´ lipo ni počešljati – ponovo će šalom na svoj račun.
Moja majka, kao što rekoh, nikad nije upoznala svoju sestru Lucu. Nikad nije čula njezin glas niti je osjetila njezin dodir, niti bi se na ikoji način moglo reći da su njih dvije imale kakav odnos. Ali, majka je nju poznavala gotovo kao da su u obiteljskoj kući u isto vrijeme živjele i spavale u istoj postelji. U staroj su se škrinji nalazile pletene lutke koje je izrađivala Luca. Na jednom je papiru bila molitva koju je Luca molila svake srijede prije spavanja na čast svetoga Roka, a na što ju je zavjetovala ujna Marija kada je Lucu ugrizla zmija. Njegovom je zaštitom, ali i zahvaljujući rođaku Iki koji ju je na konju hitro odvezao kod doktora Domljana po cjepivo, Luca preživjela. Svake bi godine o svetomu Roku pješke išla na hodočašće preko polja u Vinjane kao zahvalu za život, za zdravlje i za sreću što je Iko baš taj čas naišao na konju preko Torine.
Lucin se nedostatak u obitelji i selu osjećao godinama nakon što je otišla u Ameriku, a još više pojačao nakon njezine smrti. I u obitelji, i u selu, svi bi o njoj pričali, svi osim djeda Marijana. Njemu bi svaka vijest o Luci izmamila suze na oči te bi rijetka pisma, nekoliko puta na glas pročitana cijeloj obitelji i susjedima, pažljivo složio u kuvertu i odložio u kožni novčanik što mu ga je iz Belgije jedne godine donio brat Mate.  
O svojoj sestri, mojoj majci, Luca je doznala putem pisma koje je cijelo izgužvano stiglo iz ostavljene u obećanu zemlju. Gotovo u isto vrijeme rodila se i Lucina kćer Zlata, objavilo je Lucino pismo. I fotografija. Na fotografiji Luca, Zlata i Jure Ikičin. Luca je imala šešir, a malena Zlata bijelu čipkastu haljinicu za krštenje. Iko u kravati i bijelom odijelu, također u šeširu, stajao je iznad njih. Na poleđini je pisalo drhtavim rukopisom: „Dragi moji, ovo je naša Zlata na krštenju. Smije se kao grlica i ima bistre oči na dida Marijana. Mislim da će biti prava lipotica. Stalno misli na vas vaša Luca iz Amerike.“
Luca nije dugo živjela u Americi. Umrla je četiri godine kasnije od upale pluća. Na vijest o njezinoj smrti djed je Marijan slomljenim glasom rekao: „Vrandolu i Amerika, i ko je za nju prvi kaza!“ - uzeo motiku i otišao u polje.
Lucu više nikada nije spominjao, niti bi se u njegovu društvu o njoj smjelo pričati. Glasno je pred svima zaplakao tek kada se taksijem iz Splita, nekoliko godina prije negoli će djed umrijeti, dovezla Zlata. „Ista si mater“ - rekao je grleći je djed Marijan - „prava si pravcata lipotica.“     

Sanda Lončar