IN rukopis - Razgovori
Nedjelja, 23 Listopad 2011 07:02
Nebojša Slijepčević ljetos je dva mjeseca s kamerom na ramenu proveo u Imotskoj krajini, slijedeći Gangsterove putove u potrazi za dobrim kadrom i pričom. Dokumentarac „Gangster te voli“ bit će gotov 2012., a nakon što ga prezentira na festivalima, redatelj bi ga volio promovirati i u Imotskom. Nebojša Slijepčević je filmski i TV redatelj, diplomirao na ADU u Zagrebu. Od 2002. za HTV režira i producira dokumentarni serijal o životu mladih u Zagrebu – «Direkt». Autor je i zagrebačkih epizoda u koprodukcijskom serijalu «City Folk», koji se prikazuje na 13 europskih televizija. Za dokumentarni film „Za 4 godine“ nagrađen je na festivalima u Sarajevu i Veroni. Odabrana redateljska filmografija: PAS/ZEC, crtani, 13 min, 2011., ŠAMAR, igrani, 13 min, 2010., ŽENA ZMAJ, dokumentarni, 20 min, 2007., ZA 4 GODINE, dokumentarni, 13 min, 2007., DIREKT, dokumentarni serijal, 35 epizoda po 26 min, 2002.-2009.
IN: Koliko dugo ste proveli na snimanju samoga materijala, u kojem vremenskom rasponu i na kojim lokacijama?
Glavnina snimanja odvijala se ove godine, tijekom dva vrela ljetna mjeseca, u Imotskom i okolici. No tome je prethodilo preko godinu dana priprema, probnih snimanja, odabira protagonista i traženja produkcijskih partnera.
IN: Film prema najavama izlazi u ljeto 2012. Znači li to da je montaža i ostali dio završavanja dokumentarnog filma teži dio posla od snimanja samog?
Ne bih montažu nazvao težim dijelom posla: najteži dio posla su pripreme i samo snimanje filma. Ako se tu zabrlja, u montaži nema spasa. No kad imaš sjajan materijal – kao što se nama posrećilo da snimimo – montiranje filma je čisti užitak. Drugi su razlozi tolikom čekanju do premijere: prvo, snimanje filma još nije gotovo. Tek nam predstoji snimanje zadnjeg čina filma. Drugo, iako će montaža biti gotova u proljeće, veliki festivali na kojima želimo premijerno prikazati film uglavnom su u ljeto i jesen.
IN: Kako ste doznali za priču o Gangsteru i što vas je u njoj privuklo obraditi je?
Početna ideja bila je napraviti film o dogovorenim brakovima. Tijekom potrage za pogodnim protagonistima, moja producentica Vanja Jambrović saznala je za Nedjeljka Babića Gangstera. On je bio tek jedan od potencijalnih likova, no kad smo ga upoznali - to je bila ljubav na prvi pogled. Odmah smo znali da će Gangster preoteti film. Nedjeljko je jednostavno rođen za kameru: ekstrovertan je, emotivan, duhovit, i sjajan pripovjedač. Kad prepričava svoje doživljaje – mogu ga slušati satima.
No, iznenadilo nas je kako pozitivno stranci reagiraju na Gangstera. Njegov šarm i duh jednostavno prelazi granice. Ali sve to ne bi bilo dovoljno za film kad ne bi vjerovali da Nedjeljko radi dobru stvar. Znam da mnogi Gangsterov posao gledaju s omalovažavanjem, a njega čak i sa podsmijehom, no nisu u pravu. Mjesecima sam praktički živio s Nedjeljkom, i uvjerio sam se koliko mu je stalo do klijenata, kako je nesebičan – jer, bez obzira što zavidnici mislili, on vrlo malo zarađuje u svojem poslu – i, na kraju krajeva, kako je mnoge ljude stvarno usrećio.
IN: Jeste li imali nekakav scenarij unaprijed napisan ili su se stvari više događale na terenu?
Imali smo jasnu zamisao kakav film radimo, bez jasnog koncepta ne možeš napraviti dobar film. Postavili smo čvrste kriterije kakve likove tražimo, i cijelo vrijeme smo znali koju priču pričamo. No bili smo i fleksibilni, naravno da se prilagođavaš stvarnosti. Ali svjetonazor koji će proizaći iz filma nije se promijenio od početka rada.
Želimo organizirati projekciju u Imotskom - no pitanje je gdje?
IN: Od koliko ljudi je bila sačinjena ekipa na terenu, s koliko ste kamera raspolagali i kakvom opremom. Kojom, kakvom kamerom ste snimali film?
Danas je moguće raditi na visokom profesionalnom nivou i u jako malim ekipama. Tehnologija je toliko napredovala da je dobar dio članove tradicionalne filmske ekipe postao suvišan. To je posebno bitno nama dokumentaristima – uvijek se želimo stopiti s okolinom, i što manje svojim prisustvom uznemiravati stvarnost koju pokušavamo snimiti. Zato i volimo raditi u malim ekipama. Naša ekipa sastojala se, po potrebi, od jednog čovjeka koji sam radi sve, do, u ekstremnim situacijama, najviše troje ljudi. No najčešće ste mogli vidjeti nas dvoje, Vanju i mene, kako pratimo Gangstera, ja s kamerom, a Vanja s mikrofonom u ruci.
Film je sniman jednom kamerom, to je način rada koji preferiram jer na taj način imam bolju kontrolu nad materijalom koji se snima. Ta kamera je vrlo mala, jedva primjetna – proizvođač nije toliko bitan, ne pada mi na pamet besplatno ga reklamirati J. Ali danas je tehnologija na takvom nivou da već i mobiteli snimaju bolji video od kamera koje su još pred koju godinu bile profesionalni standard. I filmska tehnologija konačno je došla do stupnja razvoja da služi nama, a ne mi njoj – kao proteklo stoljeće.
IN: Paralelno vjerojatno radite na još nekim projektima. Na kojim i kakvom tematikom se bave?
Naredni dokumentarni film koji snimam bavi se sudbinom srušenog američkog bombardera iz drugog svjetskog rata koji je nedavno pronađen u podmorju kraj Visa. Ako film bude uspješan – možda snimimo i nastavak, o bombarderima koji su pali u Crveno jezero. Bilo bi lijepo snimati još jedan film u Imotskom – oduševila me njegova fotogeničnost.
IN: Namjeravate li promociju filma obaviti u Imotskom ili ćete to ipak izvesti u Zagrebu. Iz kojih razloga? Sasvim sigurno želimo organizirati projekciju u Imotskom - no pitanje je gdje. Koliko mi je poznato jedino gradsko kino godinama je zatvoreno. Kao što sam već rekao - premijera filma vjerojatno će biti u inozemstvu, na nekom od filmskih festivala. Takvi festivali sjajna su odskočna daska za daljnji plasman filma, ali zauzvrat traže pravo prvog prikazivanja.
IN: Kako bi opisali karakter još nedovršenog dokumentarca 'Gangster te voli'? Hoće li tu biti presudan element humora i začudnosti glavnoga lika, a koliko ste naglasak stavili na sam mentalitet Imotske krajine kojega je izdanak i Gangster i njegova agencija za bračno posredništvo?
Humor je bitna komponenta filma, a začudnost je samo prvi sloj s kojim se gledatelj suoči. No priča filma je puno kompleksnija i ozbiljnija. Film zapravo razotkriva probleme tradicionalno odgojenih muškaraca i žena u suvremenom društvu.
Naše selo je tijekom životnog vijeka jedne generacije preskočilo civilizacijski ponor od nekoliko stoljeća. Nije čudo da se mnogi ljudi ne snalaze, bježe od svijeta, boje ga se. Ali taj problem postoji u cijelom svijetu. Film se, naravno, većim dijelom odvija u Imotskoj krajini, no tema filma je univerzalna.
Mnogi su spremni za brak, ali ne i za ljubav
IN: Bračno posredovanje, osim što je ruralni fenomen, fenomen je i velikih gradova u kojima je otuđenost uzela maha, pa i sam Internet prepun je stranica za traženje srodne duše. Promatrate li fenomen bračnog posredovanja kroz prizmu normalnog dijela današnjeg društva ili bi pak ljude koji na ovaj način traže ljubav trebalo gledati kao nesnalažljive, slabiće i osobe bez smisla za romantiku?
Za početak, kakve veze brak, kao institucija, ima s romantikom? To je samo slatkasta propaganda holivudskih filmova. Kao što svi dobro znamo, kad se makne sav svadbeni kič i licemjerje, brak je oduvijek bio primarno ekonomska zajednica muškarca i žene. Stoljećima su muškarci i žene trebali jedni druge – osim za seks i rađenje djece, a to se oduvijek zbivalo bez obzira na brak – i za neke sasvim neromantične potrebe. Muškarci su trebali kuharicu, dadilju i spremačicu, a žene – sponzora i zaštitnika.
Problem je nastao u zadnjim desetljećima, kad su se konačno žene izborile za svoja prava, i postale bar donekle ekonomski ravnopravne. Time su se promijenile ekonomske potrebe žena – i nastupila je kriza institucije braka. Pogledajte samo statistike, u Evropi je praktički svaki drugi brak unaprijed osuđen na neuspjeh. Kad pitam svoje vršnjake koji su u braku zašto su se vjenčali, najčešći odgovor je: da bi lakše dobili kredit za stan. Kakve to veze ima s ljubavi i romantikom?
Kada bismo bili iskreni do kraja – bračnu zajednicu bi potpuno odvojili od ljubavi, i dopustili bismo da se vjenčaju bilo koje dvoje ljudi koji imaju zajedničke ekonomske interese. Institucija braka u ljubavnu vezu i unosi isključivo promjenu pravnih i ekonomskih odnosa: pravo na zajedničku imovinu, pravo nasljeđivanja itd. Pa zašto onda ne bi tjerali stvar do apsurda, po onoj staroj – ljubav za ljubav, pare za pare.
S druge strane, nema nikakve sramote u potrazi za ljubavi bez obzira na način. Zar je bitno da li se ljudi upoznaju u kafiću, na internetu, ili preko posrednika? Ali za svaku potragu za ljubavi potrebna je i hrabrost. Dok bračnu zajednicu na životu najčešće drži tek činjenica zajedničkog domaćinstva, ljubavnu vezu održava iskrenost, otvorenost i povjerenje. Zato su mnogi spremni za brak, ali ne i za ljubav.
Razgovarao: Stipe Majić/imotskenovine.hr
Foto: N.S.
Nebojša Slijepčević ljetos je dva mjeseca s kamerom na ramenu proveo u Imotskoj krajini, slijedeći Gangsterove putove u potrazi za dobrim kadrom i pričom. Dokumentarac „Gangster te voli“ bit će gotov 2012., a nakon što ga prezentira na festivalima, redatelj bi ga volio promovirati i u Imotskom. Nebojša Slijepčević je filmski i TV redatelj, diplomirao na ADU u Zagrebu. Od 2002. za HTV režira i producira dokumentarni serijal o životu mladih u Zagrebu – «Direkt». Autor je i zagrebačkih epizoda u koprodukcijskom serijalu «City Folk», koji se prikazuje na 13 europskih televizija. Za dokumentarni film „Za 4 godine“ nagrađen je na festivalima u Sarajevu i Veroni. Odabrana redateljska filmografija: PAS/ZEC, crtani, 13 min, 2011., ŠAMAR, igrani, 13 min, 2010., ŽENA ZMAJ, dokumentarni, 20 min, 2007., ZA 4 GODINE, dokumentarni, 13 min, 2007., DIREKT, dokumentarni serijal, 35 epizoda po 26 min, 2002.-2009.
IN: Koliko dugo ste proveli na snimanju samoga materijala, u kojem vremenskom rasponu i na kojim lokacijama?
Glavnina snimanja odvijala se ove godine, tijekom dva vrela ljetna mjeseca, u Imotskom i okolici. No tome je prethodilo preko godinu dana priprema, probnih snimanja, odabira protagonista i traženja produkcijskih partnera.
IN: Film prema najavama izlazi u ljeto 2012. Znači li to da je montaža i ostali dio završavanja dokumentarnog filma teži dio posla od snimanja samog?
Ne bih montažu nazvao težim dijelom posla: najteži dio posla su pripreme i samo snimanje filma. Ako se tu zabrlja, u montaži nema spasa. No kad imaš sjajan materijal – kao što se nama posrećilo da snimimo – montiranje filma je čisti užitak. Drugi su razlozi tolikom čekanju do premijere: prvo, snimanje filma još nije gotovo. Tek nam predstoji snimanje zadnjeg čina filma. Drugo, iako će montaža biti gotova u proljeće, veliki festivali na kojima želimo premijerno prikazati film uglavnom su u ljeto i jesen.
IN: Kako ste doznali za priču o Gangsteru i što vas je u njoj privuklo obraditi je?
Početna ideja bila je napraviti film o dogovorenim brakovima. Tijekom potrage za pogodnim protagonistima, moja producentica Vanja Jambrović saznala je za Nedjeljka Babića Gangstera. On je bio tek jedan od potencijalnih likova, no kad smo ga upoznali - to je bila ljubav na prvi pogled. Odmah smo znali da će Gangster preoteti film. Nedjeljko je jednostavno rođen za kameru: ekstrovertan je, emotivan, duhovit, i sjajan pripovjedač. Kad prepričava svoje doživljaje – mogu ga slušati satima.
No, iznenadilo nas je kako pozitivno stranci reagiraju na Gangstera. Njegov šarm i duh jednostavno prelazi granice. Ali sve to ne bi bilo dovoljno za film kad ne bi vjerovali da Nedjeljko radi dobru stvar. Znam da mnogi Gangsterov posao gledaju s omalovažavanjem, a njega čak i sa podsmijehom, no nisu u pravu. Mjesecima sam praktički živio s Nedjeljkom, i uvjerio sam se koliko mu je stalo do klijenata, kako je nesebičan – jer, bez obzira što zavidnici mislili, on vrlo malo zarađuje u svojem poslu – i, na kraju krajeva, kako je mnoge ljude stvarno usrećio.
IN: Jeste li imali nekakav scenarij unaprijed napisan ili su se stvari više događale na terenu?
Imali smo jasnu zamisao kakav film radimo, bez jasnog koncepta ne možeš napraviti dobar film. Postavili smo čvrste kriterije kakve likove tražimo, i cijelo vrijeme smo znali koju priču pričamo. No bili smo i fleksibilni, naravno da se prilagođavaš stvarnosti. Ali svjetonazor koji će proizaći iz filma nije se promijenio od početka rada.
Želimo organizirati projekciju u Imotskom - no pitanje je gdje?
IN: Od koliko ljudi je bila sačinjena ekipa na terenu, s koliko ste kamera raspolagali i kakvom opremom. Kojom, kakvom kamerom ste snimali film?
Danas je moguće raditi na visokom profesionalnom nivou i u jako malim ekipama. Tehnologija je toliko napredovala da je dobar dio članove tradicionalne filmske ekipe postao suvišan. To je posebno bitno nama dokumentaristima – uvijek se želimo stopiti s okolinom, i što manje svojim prisustvom uznemiravati stvarnost koju pokušavamo snimiti. Zato i volimo raditi u malim ekipama. Naša ekipa sastojala se, po potrebi, od jednog čovjeka koji sam radi sve, do, u ekstremnim situacijama, najviše troje ljudi. No najčešće ste mogli vidjeti nas dvoje, Vanju i mene, kako pratimo Gangstera, ja s kamerom, a Vanja s mikrofonom u ruci.
Film je sniman jednom kamerom, to je način rada koji preferiram jer na taj način imam bolju kontrolu nad materijalom koji se snima. Ta kamera je vrlo mala, jedva primjetna – proizvođač nije toliko bitan, ne pada mi na pamet besplatno ga reklamirati J. Ali danas je tehnologija na takvom nivou da već i mobiteli snimaju bolji video od kamera koje su još pred koju godinu bile profesionalni standard. I filmska tehnologija konačno je došla do stupnja razvoja da služi nama, a ne mi njoj – kao proteklo stoljeće.
IN: Paralelno vjerojatno radite na još nekim projektima. Na kojim i kakvom tematikom se bave?
Naredni dokumentarni film koji snimam bavi se sudbinom srušenog američkog bombardera iz drugog svjetskog rata koji je nedavno pronađen u podmorju kraj Visa. Ako film bude uspješan – možda snimimo i nastavak, o bombarderima koji su pali u Crveno jezero. Bilo bi lijepo snimati još jedan film u Imotskom – oduševila me njegova fotogeničnost.
IN: Namjeravate li promociju filma obaviti u Imotskom ili ćete to ipak izvesti u Zagrebu. Zbog kojih razloga? Sasvim sigurno želimo organizirati projekciju u Imotskom - no pitanje je gdje. Koliko mi je poznato jedino gradsko kino godinama je zatvoreno. Kao što sam već rekao - premijera filma vjerojatno će biti u inozemstvu, na nekom od filmskih festivala. Takvi festivali sjajna su odskočna daska za daljnji plasman filma, ali zauzvrat traže pravo prvog prikazivanja.
IN: Kako bi opisali karakter još nedovršenog dokumentarca 'Gangster te voli'? Hoće li tu biti presudan element humora i začudnosti i glavnoga lika i koliko ste naglasak stavili na sam mentalitet Imotske krajine kojega je izdanak i Gangster i njegova agencija za bračno posredništvo?
Humor je bitna komponenta filma, a začudnost je samo prvi sloj s kojim se gledatelj suoči. No priča filma je puno kompleksnija i ozbiljnija. Film zapravo razotkriva probleme tradicionalno odgojenih muškaraca i žena u suvremenom društvu.
Naše selo je tijekom životnog vijeka jedne generacije preskočilo civilizacijski ponor od nekoliko stoljeća. Nije čudo da se mnogi ljudi ne snalaze, bježe od svijeta, boje ga se. Ali taj problem postoji u cijelom svijetu. Film se, naravno, većim dijelom odvija u Imotskoj Krajini, no tema filma je univerzalna.
Mnogi su spremni za brak, ali ne i za ljubav
IN: Bračno posredovanje, osim što je ruralni fenomen, fenomen je i velikih gradova u kojima je otuđenost uzela maha, pa i sam Internet prepun je stranica za traženje srodne duše. Promatrate li fenomen bračnog posredovanja kroz prizmu normalnog dijela današnjeg društva ili bi pak ljudi koji na ovaj način traže ljubav trebalo gledati kao nesnalažljive, slabiće i osobe bez smisla za romantiku?
Za početak, kakve veze brak, kao institucija, ima s romantikom? To je samo slatkasta propaganda holivudskih filmova. Kao što svi dobro znamo, kad se makne sav svadbeni kič i licemjerje, brak je oduvijek bio primarno ekonomska zajednica muškarca i žene. Stoljećima su muškarci i žene trebali jedni druge – osim za seks i rađenje djece, a to se oduvijek zbivalo bez obzira na brak – i za neke sasvim neromantične potrebe. Muškarci su trebali kuharicu, dadilju i spremačicu, a žene – sponzora i zaštitnika.
Problem je nastao u zadnjim desetljećima, kad su se konačno žene izborile za svoja prava, i postale bar donekle ekonomski ravnopravne. Time su se promijenile ekonomske potrebe žena – i nastupila je kriza institucije braka. Pogledajte samo statistike, u Evropi je praktički svaki drugi brak unaprijed osuđen na neuspjeh. Kad pitam svoje vršnjake koji su u braku zašto su se vjenčali, najčešći odgovor je: da bi lakše dobili kredit za stan. Kakve to veze ima s ljubavi i romantikom?
Kada bismo bili iskreni do kraja – bračnu zajednicu bi potpuno odvojili od ljubavi, i dopustili bismo da se vjenčaju bilo koje dvoje ljudi koji imaju zajedničke ekonomske interese. Institucija braka u ljubavnu vezu i unosi isključivo promjenu pravnih i ekonomskih odnosa: pravo na zajedničku imovinu, pravo nasljeđivanja itd. Pa zašto onda ne bi tjerali stvar do apsurda, po onoj staroj – ljubav za ljubav, pare za pare.
S druge strane, nema nikakve sramote u potrazi za ljubavi bez obzira na način. Zar je bitno da li se ljudi upoznaju u kafiću, na internetu, ili preko posrednika? Ali za svaku potragu za ljubavi potrebna je i hrabrost. Dok bračnu zajednicu na životu najčešće drži tek činjenica zajedničkog domaćinstva, ljubavnu vezu održava iskrenost, otvorenost i povjerenje. Zato su mnogi spremni za brak, ali ne i za ljubav.
Razgovarao: Stipe Majić/imotskenovine.hr
IN rukopis - Razgovori
Nedjelja, 16 Listopad 2011 23:28
- Ne, ništa nisam kupio u privatizaciji, nego sam sve stekao radom, vizijom i poslovnim potezima - kazao je Ćorluka dok nam je pokazivao nove tvorničke hale i poslovnu zgradu koje se ne bi postidjeli ni u Parizu ili Berlinu.
Za Petra Ćorluku bila je presudna 1990. godina, kada je u bivšoj Jugoslaviji ozakonjen privatni biznis.
-Dotle sam radio kao pravnik u "Putevima Grude" - kaže Ćorluka. I čim je dopušten pri vatluk, osnovao sam trgovačku tvrtku "Prodeks" u Grudama u kojoj smo radili ja i nekoliko suradnika.
Premda mu je trgovina išla od ruke, Ćorluka seželio dokazati u proizvodnoj djelatnosti, pa je 2002. godine krenuo u proizvodnju higijenskih potrepština. I za kratko vrijeme, dječje pelene, higijenski ulošci, vlažne maramice, toaletni papir, kuhinjske salvete... sa znakom " Violete" postali su BH brend, a "Violetini" proizvodi mogli su se naći u trgovinama ne samo susjednih država, nego i šire, europskih, bliskoistočnih i azijskih zemalja. Odmah nakon otvaranja tvornice u Svetoj Heleni, "Violeta" je otvorila svoju ispostavu u Ljubljani SLO-EU.
-Takva je proizvodnja - veli Ćorluka. - To je ona priča o biciklu, ako si stao, onda si pao. A ja sam sračunao da u krugu od 400 kilometara oko Zagreba živi 30 milijuna ljudi, dakle kupaca, dočim oko mojih Gruda živi u tim prostornim razmjerima tek nekoliko milijuna ljudi. To je razlog da moramo širiti proizvodnju i smanjiti troškove, posebice transportne.
Petar Ćorluka ima jednostavan recept za uspjeh - treba raditi ono što čovjek voli i bolje od drugih -konkurencije... - Svaki čovjek je za nešto stvoren, ali je vrlo malo vrhunskih ljudi u svakoj branši - govori Ćorluka. -Malo je vrhunskih nogometaša, pisaca, glazbenika, političara... Ne bih želio sebi i nama Gruđanima laskati, ali mi imamo Bobana i Krunu Jurčića u nogometu, imamo Bandića u politici, Ljubu Jurčića u ekonomskoj znanosti... Imamo iz susjedstva uspješne poslovne ljude poput Grgića, Grbešićai da ne brojim.
Već se poslovično govori kako Hercegovci moraju uspjeti u svijetu i kao takvi se vratiti u zavičaj. Slučaj Petra Ćorluke je sasvim drugačiji. On je uspio u svome mjestu do te mjere da "Violetine" proizvode koriste ne samo u regiji, nego i Europskoj uniji. -Znate, ja sam podrijetlom iz siromašne poljodjelske obitelji, pa su roditelji morali troje nas školovati. A zna se da su bogatiji slali svoju djecu u Zagreb, a siromašniji u Sarajevo. Da sam studirao u Zagrebu, vjerojatno bih tamo i ostao. No, nijemi žao. Ćorluka uistinu nema za čim žaliti. Ako on nije dospio u Zagreb, poput brojnih susjeda, dospjeli su tamo njegovi proizvodi. Na pitanje kakva je poslovna atmosfera u Hrvatskoj, Ćorluka nema većih primjedbi.
- Naprosto se poslovni ljudi trebaju informirati i prilagoditi, trebaju neke loše stvari ukalkulirati, pa i pretvoriti u svoju prednost. Tako, na primjer, Hrvatska ima svojih prednosti, ali ili ima i BiH gdje je jeftinija radna snaga i gdje su stimulativniji porezi na dobit. Ali je hrvatsko tržište zahvalnije zbog brojnosti. o čemu sam već govorio. Ćorluka je kao poslovni čovjek, sasvim normalno, zagovornik regionalnog povezivanja u gospodarstvu. Dalmacija i Hercegovina čine jedinstven prostor po mnogo čemu, štoje Ćorluki dalo ideju za još jednu investiciju.
-Počeli smo graditi moderni starački dom u Grudama sa 150 mjesta. Nedavno sam išao u Munchen pogledati njihove domove. Računam da će 50 posto mjesta u staračkom domu popuniti ljudi iz Dalmacije, posebice iz Zagore. Prvo, Hrvatska nema dovoljno kapaciteta, a drugo, u Zagori živi veliki broj umirovljenih gastarbajtera koji su ostali sami. Oni imaju noac, a ja im mogu mogu priuštiti pravu skrb. I svi zadovoljni.
Piše: Petar Miloš / Slobodna Dalmacija
Foto: Branimir Boban / Cropix
IN rukopis - Razgovori
Srijeda, 28 Rujan 2011 12:30
Ante Rebić nadolazeća je zvijezda RNK Split i hrvatskoga nogometa, mladi je reprezentativac bez kojega je nezamisliva prva momčad Tonća Bašića. Ove je sezone postigao dva pogotka u HNL-u, a šira javnost ga je upoznala kada je u posljednjem kolu prošle sezone dao gol Dinamu. Nedavno je napunio 18 godina, a prije toga je potpisao profesionalni ugovor sa Splitom.
Imao si start iz snova, u prošloj sezoni si zabio Dinamu sa 17 godina u prvom nastupu za remi u Maksimiru?
- Nisam se ni nadao minutaži u toj utakmici, a trener Katalinić me u drugom poluvremenu ubacio u igru. Malo sam se tresao pred Kelavom, ali sam mu uspio zabiti. Pamtit ću taj nastup, san svakoga napadača je zabiti Dinamu u Maksimiru?
Kako na tebe gledaju stariji igrači?
- Daju mi savjete u igri, a to svakako pomaže. Tako se najbolje napreduje u igri.
Specijalizirao si se za Dinamo, lani ste u juniorskoj konkurenciji slavili tri puta…
- Sve tri utakmice smo ih nadigrali, a ja sam u svakoj zabio gol. Ispada da mi Dinamo paše.
Manje je poznata stvar da si kao član Imotskoga bio na turniru s Hajdukovim kadetima u Italiji prošle godine?
- Istina, poveli su me na turnir. Odmah u prvoj utakmici sam dao gol, a po mom mišljenju sam i ostale utakmice odigrao dobro. No, po završetku turnira nitko ništa nije govorio. Nakon toga mi se javio Darko Butorović i doveo me u Split.
Tko te je onda otkrio?
- Butorović je najzaslužniji za moj dolazak u Split. Prije toga sam igrao dvije sezone za kadete Imotskoga.
Gdje se vidiš za 3-4 godine?
- Ne znam, nisam o tome puno razmišljao. Cilj je dobro raditi i igrati, a onda će sve doći na svoje.
Kakva je prognoza raspleta prvenstva, što može Split?
- Cilj nam je dogurati što dalje u Kupu, a u prvenstvu biti drugi. Imamo kvalitetu, dosta iskusnih igrača koji s nama mlađima čine odličnu momčad.
Nedavno si potpisao ugovor sa Splitom do 2014.godine?
- To mi je prvi profesionalni ugovor, a svakako je čast još kao junior postati članom prve momčadi.
Ljubimac si predsjednika Slavena Žužula?
- Ha, ha. Ja se nadam da sam do tog statusa dogurao svojim radom.
Koji ti je najdraži suigrač?
- Duje Čop, njega mi nahvalite. S njim je zaista užitak igrati u istoj momčadi.
Što radiš kad ne treniraš?
- Odmaram se i fejsam kao i svi moji vršnjaci.
Što je sa školom?
- Završio sam tri razreda ekonomske škole,a četvrtu godinu idem izvanredno, samo polažem ispite.
Tri najbolja igrača u Hrvatskoj?
- Ivica Križanac je broj jedan, zatim Duje Čop, pa Sammir, iako bi se i Badelj mogao negdje tu ugurati.
Kakva je rang lista u svijetu po tebi?
- Cristiano Ronaldo je broj jedan, onda idu tek Messi i društvo.
IN rukopis - Razgovori
Petak, 24 Lipanj 2011 12:42
Pred starom roditeljskom kućom vidjelice Vicke Ivanković u Bijakovićima već u sedam sati ujutro okupi se nekoliko tisuća vjernika da bi se s njom susreli.
Ta se scena ponavlja svakog ponedjeljka i srijede. Tako je bilo i jučer. U osam sati pojavila se Vicka, a pred njom se mnoštvo na uskom prostoru razmaknulo kao more pred Mojsijem, pa je ta žena, krhka izgleda i u običnim farmericama i bijeloj majici, dijeleći poljupce s osmijehom na licu, ušetala u mnoštvo.
Svi je žele dodirnuti. Potom se penje uza stube gdje na terasi leži nepokretna curica. Vicka joj priđe, zagrli je, poljubi i pomilova, pa joj stavi ruku na glavu i poče moliti.
Na licu djevojčice pojavi se osmijeh, na što roditelji zaplakaše. Slično se dogodilo i u sobi, gdje je Vicka pomilovala jednog slabo pokretnog dječaka iz Italije. Naprosto se nije dao otrgnuti od Vicke.
Kako to Vicka liječi bolesne dodirima, poljupcima i molitvama?
− Ne liječim ja, meni je samo dana milost da ljude mogu preporučiti Gospi i Gospodinu − veli Vicka kad smo kasnije sjeli razgovarati.
− Ljudi zapravo sami sebe liječe. Kazano je: “Vjera će te tvoja spasiti.” Oni koji vjeruju i za to učine žrtvu bit će nagrađeni za svoju vjeru. A vjera i molitva nisu samo govorenje. Ako ona ne postoji unutra u čovjeku, onda to nije vjera. Gospa govori i nas poučava da nikome ne možemo kazati: “Moraš vjerovati!”
Ne, čovjek je slobodno biće sa svojom voljom i treba mu se vjera dogoditi unutra, u duši. Prvi put bio sam nazočan susretu Vicke s hodočasnicima, pa me se neobično dojmilo da je dijelila osmijehe i poljupce, a osmijeh joj nije silazio s lica ni u vrijeme molitve. Kako to, pitao sam se.
Svećenici su neobično ozbiljni i stalno upozoravaju da se Boga treba bojati. A jednom smo brat i ja kao djeca zbog smijeha za vrijeme večernje molitve od matere dobili batine.
Vickina radost i osmijeh čine se prirodni, ali nisam odolio upitati je je li joj Gospa kazala da se tako radosno i veselo ponaša.
− Boga se ne treba bojati, nego ga treba ljubiti − kaže Vicka.
− Zašto bismo se Boga bojali kad on ne poznaje mržnju, zavist, osvetu..., nego je čista ljubav. Gospa mi je kazala da budem radosna, ja sam radosna što sam odabrana da se s njom susrećem i razgovaram.
Što joj prenosim poruke i molitve tolikih ljudi. Vidite koliko ih je ovdje. Svi su došli zbog neke nevolje. I nema čovjeka bez nevolje. Može imati novac i sve materijalno, ali to ne znači da je sretan.
Blažena Gospa kaže da u najvećoj nevolji moramo računati na to da su ona i Isus tu blizu i da će pomoći. Za trajanja molitvenog skupa jedan se mladić pokušao popeti na terasu pa je nastala gužva.
Vidim momka koji se pentra uz ogradu i lozu držeći u zubima najlonsku vrećicu. Uto mu priđe Ivan Pavičić Ivek, Vickin kum i neka vrsta glasnogovornika, malo porazgovara s njim, uze vrećicu, a obred se nastavi.
− To je bio jedan Poljak koji je donio pisma onih nevoljnika koji nisu mogli doći. Onda Vicka uzme ta pisma, pri susretu s Gospom preporuči te ljude, pa pisma spalimo. Ima ih na tisuće − kazao mi je poslije Ivek, koji je također ispričao da je Vicka napisala biografiju Blažene Djevice Marije od njezina rođenja do uznesenja. Gospa je odobrila tekst, a sada se samo čeka njezino odobrenje za tiskanje.
− Istina, tri sam godine bilježila Gospina kazivanja i to za sada stoji u rukopisu. Kada će biti objavljeno, ja ne znam. Kada Gospa to kaže − dodaje Vicka.
Mediji su već više puta objavili Vickinu i Jakovljevu priču kako ih je Gospa odvela u posjet raju, čistilištu i paklu. Ivek mi je to ponovio u svojoj anegdotskoj verziji.
− Pita Gospe hoćete li sad do raja, pakla i čistilišta, a Jakov veli: “Neka ide Vicka, ona ima osmero braće i sestara, a ja ne bih, ja sam jedinac.” Gospa se nasmijala, jer je vidjela kako Jakov misli da se neće ni vratiti − smije se Ivek.
I dodaje da mu žena 12 godina nije mogla roditi, a onda je Gospa poručila preko Vicke da će roditi. Sada Ivek ima dvije prekrasne kćeri, Anu i Mariju.
− Kad je to saznao, nazvao me nogometaš Josip Šimić koji je imao sličan problem − kaže Ivek.
− Pa je dobio sina kojemu je dao ime Jakov po zaštitniku naše župe u Međugorju. A sad zamisli ovo: sveti Jakov je zaštitnik hodočasnika gotovo stotinu godina. Puno prije ukazanja. Gospa je preko Vicke Ivanković Mijatović najavila ostvarenje jednog velikog svoga plana. Što je s time i o čemu se radi, pitali smo.
− Ne znam. Samo znam da je Gospa najavila ostvarenje jednog svoga plana. Kojeg plana i kakvog, to ćemo od nje saznati. Kako je Gospa ljubav, držim da se ne radi o nekoj kataklizmi, nego o radosnom događaju.
Možete samo vidjeti koliko se za ovih 30 godina izlilo Božje milosti ovdje u Međugorju. Koliko je ljudi tu našlo utjehu...
Ja imam u Međugorju svoju misiju i o tome govorim. Ja svaki dan razgovaram s Gospom u 18.40, a npr. jučer je zabrinuto govorila o nevoljnom položaju mladih ljudi u čitavom svijetu i odgovornosti obitelji za njih.
Piše: PETAR MILOŠ / Slobodna Dalmacija
Snimio: BRANIMIR BOBAN / CROPIX
IN rukopis - Razgovori
Nedjelja, 12 Lipanj 2011 20:41
Sretna je činjenica da ima još ljudi koji pišu, pogotovo u Imotskoj krajini, u vrijeme kad je knjiga postala luksuz donekle nadomjestiv adsl priključkom. Ante Majić iz Vinjana Donjih radi u Imotskim vatrogascima u administraciji, u Zagrebu je završio studij kriminalistike i mladi je otac. Prihvaćanje vlastite osobnosti pisca lakše je utoliko koliko ga okolina prepozna i prihvati kao takvoga, a Ante je u javnost pustio već nekoliko dobro prihvaćenih pjesama. Rođen je 13. listopada 1977. godine u Imotskom. Srednju kemijsko-tehničku školu završio u Imotskom, diplomirao na Visokoj policijskoj školi te stekao zvanje kriminalista. Piše i objavljuje poeziju: International Literary Institute, ERATO 04 ('Jer ja sam pjesnik'), objavljuje po raznim časopisima, piše tekstove za glazbu (klapska pjesma 'Dalmacijo, ti si naša mati', glazba: Ante Vujević Đigo; sakralna pjesma 'Božji pastir' izvedena na Zlatnoj harfi '10, glazba: Ivan Glibota Crni, balada 'Uvenula grana' izvođena na Imofestu '04, glazba: Leo Škaro, itd.). Ovo je razgovor povodom objavljivanja Antina prvoga romana za djecu „Pustolovine Gorana Filipovića“ kojemu autor priprema i nastavke.
Kad si otkrio u sebi strast prema pisanju i kojom formom si započeo? AM: Strast prema pisanju sam osjetio još u osnovnoj školi (6-7 razred) a svoje misli sam počeo pretakati na papir u srednjoj školi i tijekom studija. Najviše me inspirirala poezija koju sam temeljio na promišljanjima o prolaznosti ovozemaljskog života, ljubavna tematika kao i empatija prema malom i nemoćnom čovjeku satkana na čistoći srca i iskrenosti…
Koliko je Imotska krajina u kojoj živiš poticajna za literarno stvaranje? AM: Imotska krajina je prepuna prirodnih ljepota te idealna za stvaranje u bilo kojoj umjetničkoj formi: grad i okolica koju bi poželio svaki slikar, kipar, pjesnik, pisac, dakle svaki čovjek koji ima potrebu da prikazuje svoje unutarnje osjećaje kroz jedan vid umjetničkog stvaralaštva. Da bi čovjek stvarao i promišljao potreban mu je potpuni mir, a ponekad izolacija od vanjskih nametnika te je u tom kontekstu Imotska krajina poticajno okruženje.
Misliš li da bi se lokalni spisatelji trebali na neki način udružiti, da se po nekim pitanjima kulturne politike čuje i njihov glas? AM: Udruživanje bi u svakom slučaju pomoglo u promidžbi kao što bi ih potaklo da razmjenom iskustava oplemenjuju jedni druge i da se nadograđuju, ali ne bi riješilo njihove probleme. Smatram da se treba okrenuti elektronskim medijima, raznim blogovima i društvenim mrežama te što je najvažnije pokušaju prezentacije svojih djela na tržišta EU-a i bivše države. Pisanim medijima dolazi polako kraj što smatram pozitivnim.
Kako knjigom doprijeti do ljudi, do djece, u današnje vrijeme Interneta koji nudi obilatu površnost? AM: Mislim da Internet uz svu svoju površnost ima zanimljivih i dobrih osobina posebno za mlade anonimne pisce kao i kreativne ljude koji žele nešto stvarati. Posebno se to odnosi na društvene mreže koje će u budućnosti predstavljati vrlo važnu ulogu u svim segmentima društvenog života bilo da se radi o svijetu biznisa ili prezentaciji kulturnih i inih događaja.
Zašto si odabrao izdavačku kuću Redak u kojoj si izdao svoj roman prvijenac „Pustolovine Gorana Filipovića“? AM: Izdavačku kuću REDAK sam odabrao iz praktičnih i financijskih razloga a i činjenice da ću sam odrađivati svoju promidžbu upravo kroz elektronske medije. Digitalni tisak na zahtjev mi odgovara. Budući da su kulturne institucije poput Matice hrvatske i ostalih koje sam u nekoliko navrata kontaktirao bile nezainteresirane za pomoć oko tiskanja odlučio sam napraviti sve sam bez bilo čije pomoći.
Misliš li da bi roman naišao na dobar prijem ukoliko bi ga po lokalnim školama u sklopu nastave hrvatskoga jezika prezentirao učenicima? AM: Smatram da će ovaj roman zasigurno naići na dobar prijem iz razloga što je zanimljiv, kratak s jasnom i poučnom porukom na kraju romana. Veliki sam optimist, a bitno mi je da djeca uživaju u čitanju kao i njihovi roditelji koji će se vjerojatno pronaći u štivu uz ugodan osjećaj sjećajući se mladenačkih dana.
Imaš za tisak pripremljenu i zbirku poezije. O kakvoj zbirci se radi? AM: Zbirku sam davno napisao . To su pjesme koje su nastajale na raznim mjestima i u raznim životnim situacijama a jedna o njih je tiskana u Međunarodnoj zbirci (ERATO 04), ali ima tu i velik broj uglazbljenih balada i tekstova za glazbu koji su odvojeni od poezije i sačinjavaju drugi dio knjige jer smatram da je poezija sveta i nije za komercijalu.
Kao diplomirani kriminalist ne radiš u struci. AM: Budući da sam dobar niz godina bio bez posla pronašao sam sebe u nečem drugom. Trenutno radim i relativno sam zadovoljan te smatram da dobro pišem i želio bih u budućnosti graditi karijeru novinara i pisca. Svakom poslu pristupam savjesno i odgovorno kao pravi policajac i zanimanje policajac doživljavam kao časno i pošteno zanimanje ukoliko ga obavlja pošten čovjek tako da što god radio u životu uvijek ću duboko u sebi biti policajac.
Što je to digitalni tisak na zahtjev, kako izgleda objava knjige na taj način? AM: Digitalni tisak na zahtjev pogoduje piscima i izdavačima u svakom smislu a da se pri tome ne gubi kvaliteta tiska te nema nepotrebnih primjeraka kao ni skladištenja knjiga. Dakle, knjiga se nalazi u digitalnom zapisu i tiska se na zahtjev, a samim time su i troškovi tiskanja mnogo manji što olakšava svakom izdavaču posao a i knjige su vam dostupne preko web knjižare. Naručite knjigu online i ona vam poštom stigne na kućnu adresu te je cijena otpreme uključena u ukupnu cijenu knjige - dakle besplatna. Knjigu možete objaviti u 20, 30, 50 i više primjeraka po potrebi. Financijski ste si olakšali posao i skratili vrijeme kao i novce koje bi nepotrebno potrošili da idete putem klasičnog tiskanja s tim da na kvaliteti niste ništa izgubili. Ovaj način tiskanja je zasigurno budućnost bez konkurencije.
Kako se može nabaviti tvoj roman „Pustolovine Gorana Filipovića“? AM: Knjiga se može nabaviti na web knjižari: www.webknjižara.hr . Iako još nisam razgovarao s knjižarama, smatram da je ovo najbolji i najjeftiniji način za kupca. Moći ćete je nabaviti kao i posuditi i u Gradskoj knjižnici Imotski, tko nema novaca. Možda se i dogovorim s nekom od knjižara, ali smatram da nije potrebno budući da većina ljudi ima Internet.
Razgovarao: Stipe Majić/Imotske novine
Stranica 1 od 6
