Petak, 26 Prosinac 2008 00:56
IN rukopis - Razgovori
Zabilježio: Ivica Popić
Ja sam Ante Žužul, rođen 1921. u Grubinama, od oca Mate i matere Mare Žužul, jedan sam od trojice braće i tri sestre. U Imotskome sam završio školu, a poslije toga radio sam poljoprivredu na očevoj zemlji. Kako se od zemlje teško dade živjeti, sa šesnaest godina odlazim u Vogošće kao sezonski radnik u tvornicu municije gdje radim do zahuktavanja rata, te ’41. godine. U svibnju mjesecu napuštam Vogošće i odlazim u Njemačku, u grad Westhafen gdje sam u rudniku radio tri i pol godine.
Bespućima ratne Europe
U međuvremenu sam otišao u Munchen i tu radio u tvornici vlakova godinu dana, jer sam morao bježati iz Westhafena zbog savezničkih bombardiranja. U zatvor u Dachau sproveden sam 15.03.’43 gdje sam proveo dvije nedjelje, a poslije toga još šest tjedana po drugim zatvorima. Zbog moje navike rada, radio sam u kao zatvorenik sedam dana u nedjelji. Pustili su me napokon na slobodu, izašao sam iz zatvora jedva živ od pothranjenosti, s trideset pet kila. Onda mi je jedan njemački doktor postupno povećavao ishranu dok nisam popravio svoje zdravlje. Nakon toga me šalju nazad gdje sam bio, u Westhafen, gdje provodim još dvije teške rudarske godine u rudniku uglja. Pred osvit kraja rata, ’44. godine, odlazim u rodne Grubine na tri tjedna. Tu se ne zadržavam dugo, rat i glad ponovo me vraćaju u potragu za kruhom i poslom u inozemstvo, u Beč, gdje nalazim posao lučkoga radnika, na utovaru i istovaru brodova u luci. Posljednje godine rata upoznajem svoju sadašnju ženu Gretu, rođenu Austrijanku. Tadašnja ruska diktatorska vlast izgoni me iz stana obećavajući mi bolji i veći, a zapravo ostajem bez ičega. No tu nije jadu kraj, otkriju me i sprovedu zavezanih ruku u Linzig Stacion u Beču gdje sam čekao izgon u Beograd jer nisam imao austrijskih dokumenata. Igrom slučaja uspijevam pobjeći od policije i kriomice se vraćam u Beč. Želeći se vjenčati, Greta i ja odlazimo u bivši jugoslavenski konzulat tražiti papire. Umjesto papira o državljanstvu, mene strpaju u zatvor, a Gretu moraše pustiti jer je austrijska državljanka. Greta tada nađe put do jednog ruskog oficira i potplati ga kako bi me izbavila iz zatvora. Ponovno na slobodi, već umoran od progona vlasti, dvije sljedeće godine i dalje živim u strahu, kao sjena bježeći i sakrivajući se ispred policije. Nakon toga ipak nekako uspijem dobiti potrebne papire, a s Gretom, mojom vjernom suputnicom kroz sudbinu stranca i izopćenika, odlučio sam se trajno združiti.
Bečko vjenčanje pa brodom na Novi kontinent
Vjenčanje je bilo u Beču, 1947. godine, meni je bila dvadesetšesta. U narednom periodu dobivamo dvoje djece, sina i kćer, s kojima odlazimo 1950. brodom u Australiju. Došli smo 08.11.1950. u priobalni Melbourne, u kamp. Odatle sam odlazio u Sydney na rad, a žena je s djecom ostajala u kampu. Viđali smo se samo jednom mjesečno, i tako dvije godine, sve dok nisam i njih doveo u Sydney gdje smo ostali do dana današnjega. Od početka kad sam došao u Sydney radio sam u električnoj centrali, trideset pet godina sam tu radio. Dobili smo još dvije kćeri, dvije ćerke i sin su vjenčani i žive u Sydneyu, a treća kći živi u Brisbaneu. Mukotrpnim radom radeći po dvije smjene uspijevamo kupiti zemlju gdje smo sagradili svoju prvu kuću, u toj istoj kući smo živjeli 17 godina, a nakon toga je prodajemo i na istom zemljištu gradimo novu kuću gdje se nalazimo i sada. Prvi put sam otišao u Grubine nakon sedamnaest godina boravka u Australiji. Poslije te posjete Grubinama, pet puta sam putovao oko Zemlje i još četiri puta u Evropu. Imamo devetero unučadi. Ja i moja žena Greta zajedno smo od 1945. godine do dana danas prolazili kroz teške dane, a i one lijepe. Ja sa svojih osamdeset sedam i Greta s godinom manje još uvijek imamo volju za životom k’o da nam je dvadeseta. Pomogli smo mnogim našim ljudima koji su dolazili u Australiju, u tuđini je ruka zemljaka ruka što razumije i pomaže došljaku koji se obreo u zemlji čijim jezikom ne govori, a tako isto za vrijeme rata u domovini, sudjelovao sam u mnogim akcijama prikupljanja pomoći za Lijepu našu!!
Bog vas blagoslovio i čuvao!
Ante i Greta Žužul
Iz arhiva Imotskih novina / 26. prosinca 2008.
