Ivana Parlov otvorila sirotište u Tanzaniji

IN rukopis - Razgovori

Ivana Parlov - Imotske novineImoćanka Ivana Parlov mlada je profesorica njemačkoga i hrvatskog jezika i književnosti, a trenutno radi u osnovnoj školi u Kutini, uglavnom s romskom djecom. Potreba pomaganja siromašnima i nemoćnima kod nje je razvijena od malena pa je put nimalo slučajno nije odveo u Afriku. Na Crni kontinent prvi je put otišla prije nekoliko godina i to o svom trošku, bez pomoći bilo kakvih institucija ili organizacija

Ivana, kako si uopće pokrenula gradnju sirotišta koje je ovih dana i dovršeno?

I. Parlov: Nakon povratka iz Afrike osnovala sam Udrugu za pomoć siromašnima pod nazivom “Kolajna ljubavi”. Udruga je organizirala brojne akcije preko kojih smo krenuli s financiranjem projekta izgradnje sirotišta u Songei, gradu u kojem sam živjela. Grad broji preko 100.000 stanovnika i nema nijedno sirotište, a potrebe su ogromne. Rad s takvom djecom potaknuo me je na ideju da im se barem malo olakša život. Stoga sam po povratku u Hrvatsku organizirala brojne prodajne izložbe fotografija gdje je naš narod pokazao svu svoju velikodušnost i spremnost za pomoći najpotrebnijima. U samo nekoliko mjeseci uspjeli smo prikupiti novce za financiranje cjelokupne izgradnje i opremanja tog velikog kompleksa. U sirotištu će svoj dom pronaći 50-ero dječice u dobi od četiri pa do osam godina.

Tko ti je pomogao u projektu?
I. Parlov: Izgradnju sirotišta vodio je moj prijatelj Matej Skenderović koji je u samo četiri mjeseca uz naporan rad i veliko odricanje cijeli posao uspješno završio. Nas osmero je stiglo iz Hrvatske kako bismo mu pomogli u dovršenju i otvorenju sirotišta. Hrvatsku večeru za blagoslov sirotišta pripremili smo za 100-tinjak prijatelja i radnika, koji su nam s oduševljenjem čestitali i zahvalili cijelom našem narodu na ovoj hvalevrijednoj pomoći.
Valentina Globan je nova volonterka koja je ostala brinuti o djeci koja su primljena.

Zašto si odabrala pomoći baš Tanzaniji?
I. Parlov: Nakon završenog faksa i rada u izdavačkoj kući odlučila sam se na odlazak u misije. Imala sam sreću upoznati tanzanijskog nadbiskupa koji me pozvao dolje. O Tanzaniji prije polaska nisam pretjerano znala, jer mi ni Google ni druge internetske stranice nisu ni približno dočarale sliku tog siromašnog svijeta. I nadasve neobičnog. Beskrajno su me se dojmili ti dobroćudni ljudi. O djeci da i ne govorim. Prekrasne i nezaboravne uspomene vežu me upravo za njih. Vidjevši svu bijedu i preteške uvjete u kojima odrastaju ta dječica, odlučila sam se i nakon povratka nastaviti pomagati im.

Koja je vjera najzastupljenija u Tanzaniji?
Tanzanija je religijski uglavnom podjeljena na katolike i muslimane, ali postoje i nebrojene druge religije i sekte. Vjera je prisutna tek nekih 100-tinjak godina pa se dosta kosi s tradicijom, kao što je prisutnost poligamnih brakova. Obitelji su poprilično liberalne po pitanju vjere pa svaki član može pripadati crkvi ili sekti kojoj želi.

Kakvi su stanovnici Tanzanije?
Tanzanijci su opušteni i dobroćudni. Dobar odgoj djece je iznimno važan pa mlađi uvijek pozdravljaju starije i prilaze s puno poštovanja i opreza. Tanzanijci su kao i svi Afrikanci relativno usporeni. Glavna poslovica im je: “Haraka, haraka haina baraka” (“U brzini nema blagoslova”). Kod njih nema živčanih ni depresivnih ljudi. Ali, nažalost ima gladnih. Država broji preko 38 milijuna stanovnika od kojih se većina bavi poljoprivredom. Djeca nemaju mogućnosti ići u školu zbog previsokih školarina pa mnogobrojne obitelji nisu u mogućnosti svakom djetetu omogućiti školovanje. Sudbina te djece je više nego tužna. Njima ne gine kopanje i odlazak u najam. Jedan od najpotresnijih događaja bio mi je odlazak na polja gdje su osnovnoškolska djeca od ranih jutarnjih sati po najvećem “zvizdanu” kopala kako bi si zaradila za školarine i uniforme.

Tko je na vlasti u Tanzaniji?
I. Parlov: Tanzanija je republika koja ima višestranački sistem. Ove godine ih očekuju izbori pa su kampanje u tijeku. Budući da većina nije zadovoljna korumpiranom vladom predsjednika Kikwetea, za pretpostaviti je da će izbori biti neizvjesni.

Po čemu je Tanzanija poznata?
Tanzanija je jedna od najmanje urbaniziranih afričkih zemalja, međutim s pravom je proglašena safari prijestolnicom Afrike. A evo i zašto: Obiluje prekrasnim nacionalnim parkovima kao što su Serengeti, najpoznatije utočište divljih životinja u cijelom svijetu; Ruaha, jedinstven zbog brojnih baobab stabala te mnoštva slonova; rezervat Selous koji je najveći rezervat u Africi te je na popisu svjetske baštine. Močvare i rijeke u rezervatu omogućuju i safari brodom i bliske susrete s krokodilima. Ngorongoro krater, proglašen je osmim čudom svijeta zbog specifičnog izgleda i nastanka. Naime, riječ je o svjetski najvećem vulkanskom krateru koji obiluje mnogobrojnim životinjama. Uz nacionalne parkove koje svakako vrijedi posjetiti tu je i planina Kilimandžaro, ugasli vulkan koji ujedno posjeduje najviši afrički vrh pa je i zovu krovom Afrike. Ne manje vrijedan za posjetiti je otok Zanzibar koji obiluje prekrasnim pješčanim plažama, koraljnim grebenima te mjestima za ronjenje i razgledavanje impozantnog podmorja. Glavna je atrakcija Kameni Grad (Stone Town), grad muzej u kojem se rodio Freddie Mercury, pokojni frontman kultne rock grupe Queen. Zanzibar je ujedno poznat i po proizvodnji začina od kojih se spravljaju najpoznatiji svjetski parfemi. Podjednako lijep je i otok Mafia, no on je manje turistički poznat.

Kojim se jezikom govori u Tanzaniji?
I. Parlov: Svahili je jezik kojim se govori na području istočne Afrike pa je uz engleski i službeni jezik Tanzanije. Većina turista nauči nekoliko čestih izraza poput “hakuna matata” (nema problema), asante (hvala), mambo (bok), polepole (polako)… Moje učenje svahilija potrajalo je par mjeseci, al bar sam s ponosom mogla ići selom i sa svakom osobom popričati… A, naravno da sam se nanizala bisera. Jednom prilikom sam htjela reći da volim voće (ninapenda matunda), a rekla sam jedno krivo slovo i ispalo je da volim magarce (ninapenda mapunda).

Što si po struci, što radiš trenutno?
I. Parlov: Po struci sam profesorica njemačkoga i hrvatskog jezika i književnosti i trenutno radim u jednoj osnovnoj školi u Kutini, u kojoj je većinski dio djece romskog podrijetla. Rad s tom djecom predstavlja izazov, ali iziskuje jako puno energije i živaca zbog nepredviđenih reakcija. Nikada ne znaš kako će ta djeca reagirati i za svakog moraš imati individualan pristup i pravila. Nažalost, riječ je većinom o istraumatiziranoj djeci koja su navikla na maltretiranje i fizičko kažnjavanje pa u svojim ispadima znaju biti poprilično agresivni i glasni.

U čemu je osnovni problem socijalizacije Roma? Izgubili su stari način života, misliš li da im to nedostaje?
I. Parlov: Problem njihove socijalizacije je njihova izoliranost i zatvorenost prema drugima. Rijetki žive izvan njihovih naselja i gotovo nikada se ne druže s drugima, osim s Romima. Čvrsto drže do svoje tradicije i u većini stvari se nimalo nisu odmakli od njihovog starinskog načina razmišljanja. Recimo, većina mojih učenica neće imati sreću da nastavi sa srednjom školom i već su unaprijed “osuđene” na brak i djecu. Kažem osuđene jer s 13 ili 14 godina nisu dovoljno zrele da budu majke i supruge, a gotovo svaka će imati takvu sudbinu. Zato mi često znaju reći da učenje uopće nema smisla jer će ih ionako odmah nakon osnovne škole udati. Iskreno, žao mi ih je jer su kao žene u nezavidnom i potlačenom položaju, bez ikakvog prava glasa.

Postoje li predrasude prema tamnoputim Romima u Hrvatskoj, ili je njihovo uklapanje proizvod njihove nemogućnosti da odbace tradicijske navike života?
I. Parlov: Naše društvo je puno predrasuda koje ni najmanje ne zaobilaze Rome. Nažalost, neke su predrasude i opravdane. Moram priznati da nakon jednoipolgodišnjeg rada s romskom populacijom ne mislim da će oni tako skoro odbaciti svoje tradicijske navike koje će ih s vremenom dovesti u još veći raskorak s našim društvom. Možemo se samo nadati da će ih to potaknuti na promjenu i prihvaćanje naših normi ponašanja i rada.

Što si kao volonterka dobivala u Africi od organizacije?
I. Parlov: U Afriku sam otišla u osobnom aranžmanu, bez potpore ikakve organizacije. Sve troškove puta i osobnih potrepština snosila sam sama. Kao volonterka sam dobila smještaj i hranu.

Koliko su istinite priče o kugi side u Africi?
I. Parlov: Sida je glavni problem ne samo Afrike već i čitavog svijeta. Napokon su to spoznali čelnici vodećih država pa su se pokrenuli. Uvidjeli su da se opasnost od ove bolesti širi i izvan granica Crnog kontinenta pa se sad stanje diljem Afrike lagano i popravlja. U istočnoj Africi redovito se održavaju seminari i radionice po gradovima i selima, ljudi se upoznavaju s ovom bolešću koju je većina smatrala izmišljotinom bijelaca. Sama Tanzanija vrvi reklamama i pozivima na testiranje te izbjegavanje mijenjanja partnera. Svijest ljudi o ovoj bolesti rapidno se mijenja pa su hvalevrijedni svi pomaci u pogledu na ovu kobnu bolest. Tijekom svog boravka dolje nisam se baš susretala s ljudima oboljelima od side, no mogu posvjedočiti brojne predrasude i neznanje vezano za njezino poimanje u tom svijetu.

Kojih je stranih državljana dolje najviše, čijih banki i korporacijač
I. Parlov: Što se tiče stranaca, mislim da Talijani prednjače, kako u humanitarnim djelovanjima tako i u dolascima turističkog karaktera. Recimo, većina hotela na Zanzibaru upravo je u njihovim rukama. Slijede ih Englezi koji su i bivši kolonizatori Tanzanije. Budući da Tanzanija obiluje rudnicima zlata i dragog kamenja, onda je i omiljeno odredište Arapa i Indijaca. U Tanzaniji živi i nekoliko hrvatskih obitelji te četiri svećenika i jedna časna sestra.

Otkad je Afrika postala "gladna" i zašto? Kad i kako će Afrika početi jesti sama? Kad je Zapad prestane eksploatirati?!
I. Parlov: Mislim da je Afrika “gladna” otkad postoji. Nažalost, nepravedna je i nepravilna raspodjela u svijetu i to sigurno nekima ”ide na ruku”. Ne vidim razloga zašto, a možda se on krije u brojnim bogatstvima koja taj kontinent posjeduje, a lakše ih je eksploatirati ukoliko netko nije svjestan njihove vrijednosti. U biti i tu je prisutna dobro poznata sudbina države koja se mora “pokloniti” i prikloniti jačima. Naobrazba je jedino što nedostaje tom svijetu da bi se izvukao iz tog bezdana siromaštva i bijede. Ti ljudi su itekako sposobni sami sebi pomoći, ali oduzet im je alat, odnosno netko drugi njime upravlja.

Namjeravaš li uskoro opet u Afriku?
Prije par dana sam se tek vratila od dolje tako da sad još ne mogu planirati novi odlazak, ali on će zasigurno uslijediti, jer ću za sirotište uvijek biti vezana, ne samo kao inicijatorica njegove izgradnje, već i kao koordinatorica svakog djelovanja u njemu.

Koliko te vukla želja za pomoći drugima, a koliko duh avanture i znatiželja o Africi?
I. Parlov: Moram priznati da je kod mene taj duh avanture najmanje bio naglašen. Dapače, ne sjećam se da ga je uopće i bilo. On je kratkog trajanja kada je riječ o odlasku u misije na duži period. Kod mene je znatiželja bila jača, jer sam osobno htjela doživjeti taj svijet. No definitivno je želja za pomaganjem bila najdominantnija jer se sigurno dolje ne bih zadržala toliko dugo i ne bi mi ta godina bila toliko kratka za sve ono što sam htjela napraviti i koliko sam se trudila pomoći.

Na koncu, vratimo se u lokalne okvire. Imotski nema školu za djecu s posebnim potrebama, iako takve djece ima mnogo. Grade se nikom potrebni projekti, a za takvo što se nema novca. Misliš li da su lokalna politika i ljudi pomalo bezdušni prema nemoćnima?
I. Parlov: Nažalost, svaka politika, bila lokalna ili ona državna, na zadnje mjesto stavlja one najnemoćnije, a zapravo bi trebalo biti obrnuto. U gotovo svakom gradu prije će se uložiti u stadion negoli u realizaciju nekog takvog projekta. Poznajem ljude koji se bave i pomažu nemoćnima u našem gradu pa sam sretna da imaju tako dobru skrb, ali da bi ona mogla biti puno kvalitetnija u smislu posjedovanja primjerenog objekta, to svakako. Možda bismo trebali svi zajedno potaknuti naše lokalne političare na izgradnju jedne takve škole, barem da im stavimo “bubu u uho” pa će kad-tad i to doći na dnevni red.
Ivana Parlov otvorila sirotište u Tanzaniji