Petar Gudelj: Učio sam od pradjedova i prababa

IN rukopis - Razgovori

petar.gudeljDobre poznavatelje pjesničkog djela velikog i jednog od najboljih suvremenih hrvatskih pjesnika Petra Gudelja ni najmanje nije iznenadila vijest što je prosudbena komisija jednoglasno odlučila ovogodišnju nagradu za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti "Goranov vijenac", dodijeliti Petru Gudelju. U obrazloženju nagrade stoji „Poezija Petra Gudelja, ovogodišnjeg dobitnika Goranova vijenca, jedna je od osobitijih i osobnijih pojava u suvremenome hrvatskome pjesništvu. Nastajala je ta poezija mimo generacijskih poetičkih proturječja, a realizirala se u jedinstvenom poetozofskom nizu od prve zbirke Ruke, suze i čempresi iz 1956. godine do posljednje Zmija mladoženja iz 2007.“

 

Razgovarao: Milan Babić

 

Petar Gudelj rođen je 29. rujna 1933. godine, u Podosoju. Četiri niža razreda osnovne škole završio je u Podosoju, četiri viša u Imotskomu. Prve dvije godine učiteljske škole pohađao je u Šibeniku, a preostale je završio u Mostaru (1954.) Školovanje je nastavio na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je diplomirao komparativnu književnost 1959. Radio je kao novinar-urednik kulturne rubrike u Borbi, zatim kao urednik u izdavačkim poduzećima. Priredio je čitanke za osnovnu školu V.-VIII. razred koje su u Srbiji korištene dvadesetak godina. Objavio je knjige „Ruke, suze i čempresi“ (Sarajevo, 1956.), Isus je sam (Kruševac, 1961.), Pas, psa, psu (Beograd, 1967.), Suhozidina (Beograd, 1974.), Tropi. Počela (s grafikama Slobodanke Marinović-Stupar, Beograd, 1976.), Štit (Mostar, 1979.), Ilirika (Beograd, 1980., Ljubljana 1984.), Vrulja (Beograd, 1982.), Mit i med (Beograd, 1982.), Osmoliš (s grafikama Senadina Tursica, Beograd, 1982.), Vlkoe (s grafikama Milice Vučković, Beograd, 1984.), Hesperidske jabuke (Beograd, 1986.), Europa na tenku (Beograd, 1987.), Vuk u novinama (Zagreb, 1988.), Moja Imota (Zagreb, 1991.), Golubice nad jamama I.-III. (Split, 1993.), Put u Imotu (Baška Voda, 1996.), Hrvatska Odiseja (Baška Voda, 1999.), Po zraku i po vodi (2003.), Zmija mladoženja (2007.). Uvršten je u desetak antologija poezije i pjesama u prozi. Autorom je više scenarija za dokumentarne filmove, a o njegovu pjesništvu HTV je snimila film Vrulja u vrulji (1996.). Zagrebački VBZ upravo mu je objavio izbor iz poezije "Duša tilu“ koja je predstavljena 15. ožujka 2010. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

Sve u svemu, dvadesetak zbirki poezije. Nagrada „Goranov vijenac“ bila je povod da ga posjetimo i zamolimo da nam kaže nekoliko riječi o sebi. Rado se odazvao pozivu i primio nas u radnom kabinetu svoje višekatnice u Baškoj Vodi.

 

Otkud i otkad Vi u Baškoj Vodi?

GUDELJ: U Baškoj Vodi živim, što dolazeći što stalno boraveći, tridesetak godina. Dolazio sam i prije, a od 1990. g. živim stalno ovdje. Zapravo, što ovdje što u Zagrebu… ipak više ovdje manje u Zagrebu, kako gdje imam posla, kako sam raspoložen - između Bijakove i Medvjednice.

 

Prateći Vaše pjesme, ne samo pjesme nego i pjesme u prozi, Biokovo je osnova svega?

GUDELJ: Bijakova je kao nekakva vertikala, nekakva planina oko koje se nešto događa u mojoj poeziji i lirskoj prozi. Bijakova je bila kulturna (gospodarstvena) i kultna planina. Vjerojatno i sama držana božanstvom. Na Bijakovi, najvišoj i najmonumentalnijoj primorskoj planini stolovao, u to ne treba sumnjati, ilirski bog gromovnik, Rimljani je namijenili Jupiteru, Hrvati na nju postavili svoga Peruna, munjonosca i gromobacača.

 

U svojoj zbirci „Ruke, suze i čempresi“ istakli ste: „Rođen sam u bezvodnom selu Podosoju između Imotskog polja i Biokova“ pa bismo rekli da je u središtu Vašeg doživljavanja ta imotska strana!

GUDELJ: Ima Imota sedmera vrata. Ako dolaziš s mora otkud dolijeću lastavice, povodnji, munje, otkud dođoše prekomorci: Rimljani, Židovi, Grci, maslinova grana, križ i knjiga, zastani pod najvišom jadranskom planinom, Bijakovom gdje su zastajali i oni. Otvorena su ti četvera morska vrata. Na sva četvera u Imotu vode stari i novi puti. Na svaka si dobro došao. “Kad bi sva tvoja zemlja bila samo ova zemlja koju ja nosim u svom tijelu, kad bi sve tvoje zemne, podzemne i nadzemne rijeke bile samo ove što teku kroz moje srce i izviru na moje oči, kad bi tvoja najveća litica bila moje čelo, a moje tjeme tvoj najviši planinski vrh oko kojega igraju munje i zvijezde, u kojima pucaju gromovi, ti bi bila moja prastara zemlja, moja velika domovina.“

 

Ima li koja knjiga ili zbirka o makarskoj strani Biokovač

GUDELJ: Ima jedna knjiga koju sam priredio, ne napisao, zove se „Hrvatska Odiseja ili Kako je primorac Ilija postrijeljao ženine prosce“. To je jedna čudesna pjesma koju je zapisao Stipan Banović iz Zaostroga i ja sam tu pjesmu pretiskao i između ostalih napisao cijeli niz pjesama ispod slika. Njih sam objavio u zbirci koja se zove „Po zraku i po vodi“. Ta je knjiga pripremljena 2002. godine. Iako meni nije nikada bilo stalo do nagrada, knjiga je nagrađena Tinovom nagradom kao najbolja knjiga izdana 2003. godine. Tu su se našli samo tekstovi koji su bili ispisani ispod slika u Hrvatskoj Odiseji. To su te dvije moje makarsko-primorske knjige shvaćene u široko. To su dvije knjige o kojima u Makarskoj i oko Makarske nitko ne zna ništa. Uostalom, u nas nitko ništa ne zna o bitnim stvarima. Te dvije knjige držim bitnima ne samo za se, nego uopće za hrvatsku književnost.

 

Što za Vas poezija znači u običnom životu?

GUDELJ: Poeziju smatra nekom vrijednošću vjerojatno netko tamo negdje tko zna gdje i kako. Sve se to slaže, bilježi, sve će to naći neko svoje mjesto. Netko to prati. Samo općinstvo, što se zove javnošću, pojma nema o meni, a niti je meni do toga stalo tako da smo u najboljim odnosima. Radim neki svoj posao. U vrhu sam hrvatske književnosti i to ne ovoga stoljeća nego i prošloga stoljeća. Što živim u Baškoj Vodi, to je tako slučajno. Nemam nikakve veze s Baškom Vodom - Makarskom. Živim ovdje 35 godina, a živim kao da sam pao s padobranom. Ni s kim nemam ništa, ne sudjelujem ni u kakvu obliku, ni u čemu što se ovdje događa. Ne zbog toga što ja nekoga prezirem ili zbog toga što netko mene mrzi, dapače, ovdje u Baškoj Vodi ne znam pet ljudi. Ne znam da više od pet ljudi zna da ja uopće postojim. Jednostavno živim za se, pišem svoje knjige, izlaze moje knjige. Netko čita, netko ne čita.

 

Počele su pristizati i nagrade?

GUDELJ: Knjiga „Po zraku i po vodi“ dobila je 2003. godine Tinovu nagradu. Ove godine je došlo vrijeme da padaju nagrade. Na sajmu knjiga „Interliber“ u Zagrebu dobio sam nagradu Kočićevo pero, zatim i nagradu Goranov vijenac, pa sam dobio međunarodnu nagradu Bosanski stećak, glavnu nagradu Bosne i Hercegovine koja će mi biti uručena u Sarajevu na međunarodnim danima poezije u svibnju. To je kad čovjek doživi neke godine, objavi toliko knjiga pa to ipak nešto znači, onda dođu i nekakve nagrade. Ljudi saznaju pa onda kažu „pa vidi ovoga, tu je“. Još kad čuju da živim u Baškoj Vodi, to je samo po sebi zanimljivo. Taj koji je dobio tolike nagrade, objavio tolike knjige, a živi u Baškoj Vodi. Nema nitko pojma da sam ja tu. Tu živim tridesetak godina, objavio sam tridesetak knjiga, dobio ove godine i tu nagradu Goranov vijenac, Bosanski stećak, imam tih knjiga koje netko i pročita.

 

Koje biste zbirke, pjesme izdvojili?

GUDELJ: „Golubice nad jamama“ - sabrane pjesme, „Put u Imotu“ i sve druge su mi jednako drage. „Europa na tenku“, knjiga koja je izišla 1987., prekretnica je u pisanju. To je poema koja se sastoji od pedesetak pjesama - cjelina koja govori o jednom mitskotehničkom - mitskom kataklizmičkom, apokaliptičnom biću, nečemu što je strašno, a nekako sudbinski nas prati (jato tenkova iza kojih zalazi sunce) - ima u ovima nešto simbolično. Ona se izdvaja iz cijelog moga djela jednom takvom pojavom jer ja o nečemu drugom pišem.

 

Temu vučete iz kamena („Suhozidina“)?

GUDELJ: Iz svega. Teško je reći iz i od čega. Sve do čega je čovjeku um dopro, o svemu tome piše, a služi se onim materijalima koji su mu na dohvat ruke najbliži. To što mene zovu da sam pjesnik krša, krš mi je najbliže pa sam se njime služio, i zidari su se u našim krajevima služili kamenom, u Slavoniji ciglom, u Bosni drvetom, Mrtva priroda kamen suhozidina, jame to je jedan dio. Drugi dio je životinjski svijet zmija - zmija mladoženja - i ljudi - Matan Nogalo, Perkoša. Mitski svijet našeg krša - tegobni ljudski život od Podosoja do Beograda. Svi smo mi prošli tegobni život. Što smo mogli ponijeti iz krša, nešto u glavi, sjećanje…

 

PetarGudelj2Ni akademik, ni član DHK, ni član nikakve partije?

GUDELJ: Ja ni u kakva društva ne zalazim, meni ne trebaju društva. To je vrlo opasno za čovjeka koji se bavi nekim poslom potpuno sam, jer svi poslovi se rješavaju u društvu, u dogovoru ja tebi ti meni. To je tako. To je takav način života, ljudi žive u zajednici. Ja živim izvan toga. Tako sam odabrao, a da mi je bilo stalo da postanem član Hrvatske akademije, funkcionar u nekakvom društvu, mogao sam jer sam imao i obrazovanje i djelo. Nisam to htio jer imam samo jedno jedino zadovoljstvo. Ako napišem pravi tekst u tom trenutku doživim pravi osjećaj zadovoljstva da je nešto urađeno kako treba. To je meni jedina nagrada, sve ostalo mi je manje važno.

 

Vaše pjesme djeluju jako pročišćene!

GUDELJ: Vodim računa o svakom izričaju… Ja ne pišem nego klešem. Sve su moje pjesme manje pisane, više klesane i zidane u jeziku, više tkane. Učio sam od pradjedova i prababa. Pradjedovi su epski zidali, prababe lirski tkale. Da bi čovjek pisao, mora puno znati, puno čitati, mora biti obaviješten o predmetu svoga rada i, naravno, duboko to proživjeti pa onda to ostvariti. Ako mu pođe za rukom da to uradi, onda je to nešto. To je u prvom redu za me nešto pa ako se kome to dopadne, još bolje.

„Imam zemlju u jeziku.

Imam jezik u zemlji.

Ne mogu iskopati

Zemlju iz jezika.

Ne mogu iščupati

Jezik iz zemlje.“

 

Petar Gudelj: Učio sam od pradjedova i prababa
Baner