Četvrtak, 21 Travanj 2011 12:18
IN rukopis - Razgovori
Akademski slikar čiji se atelje nalazi na ostakljenom katu iznad stana u kojem živi u Petrovoj ulici u Zagrebu, ravnopravno koristi motive urbanog, svakodnevnog Zagreba i scene popravljanja ribarske mreže ili kamene primorske kuće. Obični detalji iz života kao što je tanjur s juhom, poluispijena kava na stolu ili bočica s lijekovima te izrazit koloristički pristup, motivi su kojima je Roko Nejašmić prepoznat u svom gradu i šire kao slikar. Kao slikara ga pozdravljaju poznanici u pivnici, prolaznici na buvljaku, pijanci po ulicama, tete na placu, gospoda i profesori. Prijateljstvo s pokojnim Dinom Dvornikom dovelo ga je jednom prigodom i na televiziju. On je Splićanin, Morlak i bodul koji se osjeća pravim Zagrepčaninom.
Kako je postao slikar…
Dok sam još bio klinac (1976., '77. i '78.) otac je, a on je laik slikar, napravio jednu repliku Mauricea Utrilla, dobru gotovo kao original, sliku pariške periferije jer je ovaj bio alkoholičar, bojao se ljudi i bježao u predgrađa. U tu sliku sam buljio kao dijete, to je meni bilo vuf!. Kasnije, kad sam proučavao tog slikara, skužio sam da mu je to zapravo jedina suvisla slika, ono što je imao je slikarski individualizam. Stara je kad sam imao dvije-tri godine išla na posao i nije me imao tko čuvati. Dala mi je školski blok i boje koje su se zvale pinki, koje su djeca mogla jesti, i svaki bih dan ispalio jedno 20 apstrakcija. Čuvali su me baba i dida, a budući da sam jedinac, dosta sam vremena provodio sam, što je ostavilo utjecaja. Otac mi je zatim počeo donositi razne monografijice koje sam gledao prije i nego sam krenuo u školu, i upijao. Do osmog razreda sam napravio već toliko slika da nisam morao pretjerano ni vježbati da bih se blažene '89. upisao u srednju primijenjenu. Onda su krenule polemike; bolje da je bio zubotehničar, kako će on živjeti kao umjetnik… Međutim, stari mi je bio podrška, rekao je: bolje da radi ono što voli, nego bilo što drugo što će mu donijeti veće pare a da nije zadovoljan. Pa se onda to i staroj, da kažem, umililo. Tako sam malo-pomalo kroz srednju školu počeo živjeti kroz slikarstvo.
Po biranju društva, susjedima je sličan Touluse-Lautrecu…
Da, uvijek sam upadao u te neke „rubne“ društvene slojeve, od nekakvih propalih plemića do one rubne rock-'n'-roll scene 90ih.
Po čemu je slikar…
Imao sam oko 20 samostalnih i isto toliko skupnih izložaba. Rođen sam 7.4. 1975, '99. diplomirao u klasi prof. Atača. Završio srednju primijenjenu, smjer grafike, sve u Zagrebu, tako da znam pisati slova i bez kompjutera. Atelje mi je, po potrebi župni ured, hotel i restoran, u Petrovoj 37a.
O fazi Light-motivi…
Light-motivi su skrivene stvari u našoj svijesti koje se ocrtavaju u podsvijesti, to su stvari koje su oko nas a ne vidimo ih. Recimo, jedemo juhu a nismo svjesni izgleda tanjura i te juhe. Nismo svjesni da pijemo kavu, peremo zube.
Čemu služe kritičari?
Svrha kritičara, mrzim to ime, nije da napravi kaos u ljudskim glavama, nego da razbistri stvar, da približi ljudima nešto što im je možda daleko. Sa svega 20 rečenica, a ne kao neki koji sve podebljavaju metajezikom: kontemplacije, oksimoroni…
Utjecaji, posljedice… i radno vrijeme?
Sve živo sam proučio što sam mogao proučiti, volim i münchensku i bečku školu, volim pariške slikare, volim Velasqueza i posebno Goyu. Naša povijest umjetnosti na faksu zastala je s Pablom Picassom i Andyjem Warholom, tako da sam ovo novo vidio samo preko Interneta. Ima ljudi koji „ubijaju“. Ekspresionizam mi je nezaobilazan, možda najbliži Gaugin, Van Gogh. Slikam brzo, u jarkim bojama i debelim namazima, akrilom. Ta slika je gotova za jedan dan, kao da udahneš, izdahneš i slika je van. Naravno da prije negdje u trećem oku imaš viziju kako to treba izgledati. Nekad se potpomognem fotografijama, ali one mi više služe za gabarite. Ostalo je ritam rada. Jedno vrijeme sam pokušavao kao svi normalni ljudi ustajati u sedam, popiti kavu i u atelje, ali ne mogu. Sad radim i danju i noću. Radim od ponoć pa do četiri-pet, onda odspavam do 11-12 i nastavim po danu. Po noći napravim gabarite, grundiram, složim sve što treba, a po danjem svjetlu, kojega ne može ništa zamijeniti, završim sliku.
O novcu i prosječnim cijenama slika…
Prosječna cijena je bila, a sad nema prosječne cijene jer se osjeti aktualno stanje. Mogu reći da u zadnja dva-tri mjeseca nisam prodao niti jednu sliku. Cijene slika za sada su mi do tisuću eura (7000 kuna) za velika platna. Nekad sam takve slike mogao prodati po 20 tisuća kuna. Sad sam spustio cijene jer mi je važniji protok, da slika završi negdje, kod nekoga kome se sviđa, nego ogromna količina tih para. Klasična platna 80x60 sam prodavao po šest tisuća kuna, a sad ih dâm za dvije. Pitam se je l' to greška, ali nije greška, jer ako želiš protok moraš to napraviti. I ne bude mi krivo, jer kad vidiš da ti čovjek da ruku i kad mu vidiš sjaj u očima i da je zadovoljan, onda bih mu dao i besplatno.
Što trenutno radi…
Volim slikati Zagreb jer, iako dugo nisam putovao vani, Zagreb ima taj štih europskih gradova. Taj koncept zovem „Lica ulica“ - urbana zagrebačka tematika. Profano i ruralno su brat i sestra. Jednako je slikao luku s ljudima koji vuku mreže, kopaju masline, igraju balote ili ljude kako se vraćaju s posla s kesicama, kupuju povrće na placu, isto ti dođe. Trenutno imam sedam koncepata, ali nemam šest ruku kojima bih to napravio.
Slikarske tehnike …
Akril je polimerna boja, on se sušenjem pretvara u plastiku tako da nikad ne izgubi svoju prvotnu nijansu, brzo se suši. Prosječno debeo sloj suh je za pola sata, što znači odmah nastavak slikanja i to meni za moj način slikanja savršeno odgovara. Kod ulja moraš čekati par dana da se osuši prvi namaz, ili se i s njim može raditi ekspresivno pa se onda boje pomiješaju, što zna ostaviti efekt prljavoga. Zato mi ne paše, ali volim štamparsku boju, boju za štampanje novina, to su tri osnovne boje: žuta crvena i plava od kojih možeš dobiti sve žive tonove, s tim da za bijelo ostavljaš podlogu. Kao da štampaš novine. Inovirao sam tehniku pastela na platnu kojega kasnije fiksiram običnim lakom za kosu. Na to se onda može kombinirati akrilom. To su takozvane kombinirane tehnike koje uključuju više medija u jednoj slici. Akvarel, on ne trpi grešku.
Roko, kako pripremiti platno za slikanje?
U današnje vrijeme mogu se kupiti sjajna platna već pripremljena. Ja kupujem windsdorova platna, ali ih još doma sam prepariram tako da uzmem gesso akrilni silikon i pomiješam ga s nekim tonom boje. Silikon daje potpunu zaštitu platnu i automatski mi daje srednji ton na kojeg mogu ići bojama. Na kraju slikanja platno premažem još čistim silikonom koji je sličan drvofixu recimo, samo je puno kvalitetniji.
Znaju li slikari crtati…
Kostur i osnova svega je crtež. Bez dobrog crteža ne bih nikom savjetovao da se upušta u boju. Bez dobrog crteža slika se rasipa, ruši. Crtež je kao konstrukcija zgrade bez koje sve pada. Kad nekoga učim crtati, uvijek kažem: uzmi ugljen i nauči dobro crtati, i točka. Ne volim ljudima ponuditi olovku jer onda previše odu u detalje, što ugljen ne dozvoljava. On daje osnovne linije i osnovne tonove; gumicom izvučeš najsvjetliji ton i ugljenom zatamniš najtamniji. Zapravo sve napraviš u tri tona. Pri prelasku na boju dobar je pastel koji je i crtačka i slikarska tehnika, kao Degas i Lautrec.
Grafika kao umnožak originala u većem broju primjeraka.
Grafiku su nekad radili u sitotisku ako je bilo u boji. Danas, nažalost, sve rade u offsetu i to je sve kao kvalitetna digitalna fotografija isprintana preko kompjutera. Grafika kao takva i nema vrijednost, zapravo samo prvih deset ima neku vrijednost a kasnije je to kao najobičniji plakat. Prava grafika su bakropis, bakrorez, linorez i litografija (na kamenu). Ja ne radim grafike u offsetu, makar su isplativije jer radiš veliku količinu i prodaješ ih za malu lovu uz kvalitetnu opremu, tojest okvir.
Zadnja izložba… kad i gdje, tko i što?
Izložba nazvana „Spirale“ u ex DDT-u, društvenom centru na Trešnjevci. Bilo je to 7., 8. i 9. veljače. U sklopu multimedijalnog projekta izložio sam tri slike uz koje je plesala Ljiljana Zagorac, na svjetlu je pomogao Zdenko, čovjek koji svjetlom čini čuda. Predstava traje 25-30 minuta, izvođena je tri dana zaredom.
Quo Vadis…
Porijeklom sam iz prave Dalmatinske zagore što znači Oklaj, što znači Drniš, preko matere koja se rodila u Drnišu i s dvije godine došla živjeti u Zagreb. Preko oca Splićanin, a očevi su sa Šestanovca iz vrlog Zabiokovlja. Tako da su to geni geni kameni (smijeh, op.a.). Rođen sedmog četvrtog u Petrovoj bolnici u Petrovoj ulici i drugo ime mi je Petar. Po meni petar znači isto što i Roko – kamen. Zanimljivo je to kako ti ime određuje sudbinu. Stari je pričao o nekom gusaru koji se utapao u moru u neretljanskom kraju, nekako se uspio dokopati obale i tu ostao živjeti. To je neko, tko zna koje koljeno od današnjih Nejašmića.
Tekst i foto: Stipe Majić
U fotogaleriji pogledajte neke od slika i crteža koje Roko trenutno ima u ateljeu:
