Četvrtak, 27 Kolovoz 2009 10:21
IN rukopis - Reportaže
Never End Peace And Love
Mnogim je istraživačima Tibeta, ali i planinarima i avanturistima Himalaja Kathmadnu, glavni grad Nepala, prva točka putovanja. Naravno, ne bez razloga, jer u Kathmanduu možete prikupiti sve što vam je potrebno za nastavak putovanja, sve vize i dozvole, opremu i informacije, ali i čuti iskustva istraživača i putnika sa svih strana svijeta koji su se nakon ostvarenog cilja, a prije povratka svojim domovima, odlučili još malo odmoriti u tom nevjerojatnom gradu. Izrazito bučan i slikovit, osvojio nas je istog trena. Neprestana gužva na ulicama, prometnice na kojima se svaka odluka signalizira isključivo trubljenjem i vikom, životinje koje slobodno šeću uz pješake, šarene i nakrivljene kuće zbijene uz cestu sa tuševima po krovovima otkriva svu raznolikost i šarenilo nepalskog glavnog grada. Nepal je svoja vrata turistima otvorio prije pedesetak godina kada su brojni američki turisti, prvenstveno pripadnici hipi pokreta dolazili u Kathmandu koji je bio jedna od destinacija na popularnoj hipijevskoj ruti (hippie trail). Danas, tijekom cijele godine, a posebice između srpnja i listopada, kada vremenski uvjeti dopuštaju posjet najvišim vrhovima himalajskog lanca i tibetanske visoravni, Kathmandu vrvi turistima tako da nije čudno da uz poljoprivredu, turizam čini osnovu nepalskog gospodarstva. Gotovo svi stanovnici Kathmandua se na neki način bave turizmom, a kastinski sustav i danas im određuje kvalitetu i opseg posla. U Kathmanduu najbrojnija je kasta Newara, nju čini oko 60% stanovnika. Pripadnici te ujedno i najniže kaste nemaju doslovno nikakvih prava. Oni često rade kao nosači ili vozači gradskih autobusa, prepoznatljivih po tome što putnike prevoze unutar autobusa, ali i na krovovima. Tako se, ako ne uhvatite mjesto možete voziti na svježem zraku, u društvu koza i ovaca, koje se također znaju prevoziti na krovu. Vrijeme u kojem smo mi posjetili Kathmandu nosi sa sobom još jednu posebnost jer je upravo u proljeće 2006. godine okončan više od desetljeća dug građanski rat koji je povela maoistička stranka sa ciljem svrgavanja kralja i monarhije te uspostave demokratske republike. Rat je okončan u svibnju 2006, niti desetak dana prije našeg dolaska u Kathmandu. Pa iako u miru, tragovi nedavnog nasilja bili su više nego očiti; zabrinuto stanovništvo, prestrašeno i nezainteresirano da glasno artikulira mišljenje o tragičnim događajima, bezbroj naoružane vojske u centru grada te policijski sat jasno su nam dali do znanja da situacija iako okončana, nije ni malo bezazlena. U Kathmanduu smo se zadržali narednih pet dana, samo kako bismo kontaktirali sa lokalnom agencijom koja nam je isporučila dozvole i vize za ulazak u Tibet i kako bismo u nekim od bezbrojnih trgovina planinarskom opremom pribavili posljednje sitnice koje su nam trebale za dvotjedni put po Tibetu. Stigli smo upoznati i petoricu šerpi koji su nam kao pratnja dodijeljeni od agencije, ni ne sluteći tada koliko ćemo im imati biti zahvalni za sav trud i pomoć i prijateljstvo koje su nam pokazali tijekom dvotjednog putovanja po Tibetu i bez kojih sasvim sigurno ne bismo uspjeli u naumu. Dogovoreno je da će šerpe sa svom potrebnom opremom za dvotjedno kampiranje (šatorima, hranom, gorivom), za nekoliko dana kamionom doputovati Cestom Prijateljstva (Friendship Highway), jedinom koja povezuje Nepal i Tibet, i susresti se s našom karavanom džipova uz samu granicu s tibetanske strane, jugozapadno od Lhase.
Shangri - La
Skriven iza nepreglednog lanca Himalaja na jugoistočnom dijelu tibetanskog platoa smjestio se glavni grad Lhasa, startna pozicija našeg istraživanja Tibeta. Pri samom slijetanju u gradsku zračnu luku svima nam je bilo jasno da ništa do tad viđeno se ne može usporediti sa onim što nas je okruživalo. Gusta i razgranata mreža planinskih masiva okruživala nas je sa svih strana, a kako nadmorska visina na kojoj se nalaze u prosjeku premašuje 4500 metara svaka padina je potpuno ogoljena, lišena zelenila u svakom smislu. Tek se ponegdje u skrivenim udolinama može nazrijeti trag vegetacije. Na visokim nadmorskim visinama smanjen je udio kisika, pa tako opasnu prijetnju predstavlja visinska bolest. Upravo zato nam je, kako bismo se prilagodili i pripremili za nastavak putovanja, bio neophodan višednevni boravak u Lhasi. Kronični nedostatak kisika individualno je utjecao na svakoga od nas, a problemi su bili razni od mučnine, glavobolje i malaksalosti do banalne nemogućnosti da nešto napravite „na brzinu" (na primjer, pokušate pretrčati stepenice u hotelu). Lhasa je glavni grad Tibeta od sedmog stoljeća, a danas je administrativni centar kineske Autonomne regije Tibeta i poprima oblik prosječnog provincijskog kineskog grada sa šarenim plastičnim fasadama, velikim natpisima na kineskom jeziku i mnoštvom dućana koji trguju jeftinom kineskom robom. Tibetanci su danas u odnosu na Kineze u Lhasi manjina (omjer je 35% - 65%), a svi važni gradski spomenici preživljavaju pod budnim okom kineske vojske. Zaista je kineska okupacija, stara već pedeset godina, vidljiva na svakom koraku. Ipak, još uvijek opstaju neka od najvažnijih mjesta tibetanskog budizma koja se nalaze u Lhasi, to su u prvom redu zimski dvorac dalaj lama Potala i skup hramova Jokhang koji se nalaze u srcu starog dijela Lhase. Oba mjesta okružuje hodočasnički put oko kojeg u smjeru kazaljke na satu ( ili pravcu putanje sunca) kruže stotine hodočasnika baš kao što su nekada davno učenici prilazili Buddhi koji je prvi pokrenuo kotač istine ili dharme. Okretanje molitvenih mlinova, koji okružuju hramove ili ih hodočasnici nose u desnoj ruci trebaju svojom vrtnjom pokrenuti ljudski duh da krene stazama istine. I nekoliko važnih samostana nalazi se u okolici Lhase. Jedan od njih je Sera, smještena u stijenama na planinskim padinama, a poznat kao najveća tiskara u kojoj su se tiskale svete knjige budizma. Sveti tekstovi prvo bi se obrnuto urezivali u duge drvene ploče, premazivali bojom nakon čega bi se preko njih stavljao papir na kojem bi se preslikalo napisano. Drugi samostan Drepung, bio je poznat kao najbrojniji samostan na svijetu. Od nekadašnjeg broja od oko 10 000 redovnika danas ih je ostalo samo stotinu. Posjetili smo i stotinjak kilometara od Lhase udaljen samostan Tsurpu, sjedište budističkog lame Karmape, koji je uz Dalaj lamu i Panchen lamu treći po redu vrhovnik budizma. Red Kagyupa ili Crnih šešira prvi su početkom 12. st. uveli sustav nasljeđivanja duhovnog vođe putem reinkarnacije i na taj su način Tibetom vladali idućih 400 godina. Od 15. st. nadalje uz pomoć mongolskih vladara, duhovnu i svjetovnu vlast nad Tibetom preuzimaju svećenici reda Gelukpa ili Žutih šešira koji su vlast i privilegije zadržali do danas. Lama Tsurpu Karmapa je do izgona 1999. godine bio rangom najviši duhovni vođa Tibeta i jednom tjedno je primao sve hodočasnike na blagoslov, posebice u vrijeme hodočašća na svetu planinu Kailas. U vrijeme našeg posjeta u samostanu nas je blagoslovio najviši pozicionirani lama i to cipelama izgnanog Karmape umotanim u platno, koje se predstavljajući samoga Kramapu čuvaju kao sveta relikvija.
Nepregledna prostranstva Tibeta
U tih pet dana provedenih u Lhasi nekoliko smo se puta susreli sa našim tibetanskim vodičem i prevoditeljem Chungom i upoznali sa četvoricom vozača džipova koji će nas prevesti iz Lhase do krajnjeg sjeverozapada Tibeta, do svete planine Kailas, cilja našeg putovanja.
Kailas je sveta planina četirima azijskim religijama; bonu, hinduizmu, džainizmu i budizmu i tako je od pamtivijeka bio ciljem pobožnih hodočasnika. U indijskim Vedama (svetim spisima) spominje se planina Meru koja leži na laticama lotosovog cvijeta i ispod koje izviru četiri rijeke. I upravo je Meru prepoznata u Kailasu ispod kojeg i izviru četiri rijeke - Ind, Brahmaputra, Sutlej i Karnali za koje Tibetanci govore da gledane iz neba svojim tokom tvore oblik velike svastike (tradicijskog simbola dobra, blagostanja i boljitka) sa Kailasom u sredini.
Ali kako bismo došli do tog svetog mjesta bilo je potrebno prevaliti veliki put, a na raspolaganju smo imali samo sedam dana jer je valjalo stići na svečanost Saga Dawu koja se održava u podnožju Kaliasa za vrijeme punog mjeseca tijekom četvrtog mjeseca lunarnog kalendara. A sve kako bi se proslavio rođendan Siddartha Gautame, ali i dan kada je doživio nirvanu i postao Buddha. A da bi u sedam dana prošli preko 2500 km morali smo se bezuvjetno prepustiti sposobnostima i znanjima naših vozača. A vožnja je bila upravo nevjerojatna. Krenuli smo iz Lhase južnom cestom koja vodi preko poznath tibetanskih gradova s budističkim samostanima Gyantze, Shigatze, Lhatse i Saga. U džipovima smo provodili većinu dana, a u sumrak bi se zaustavljali uz sela pokraj kojih bi podigli šatore i prespavali. Putujući prostranstvima tibetske visoravni nismo se mogli načuditi krajolikom koji nas je okruživao. S južne strane zaštićeni lancem Himalaja okovanih ledom i snijegom, a sa sjeverne strane okruženi raznolikim bogatstvom prirode izmjenjivali su se neprestano poput različitih scenografija prostranstva dolina, strmoglavi ponori, voda bogatstva čak i vrela pustinja.
Saga Dawa
A nakon sedam dana vožnje po tibetanskoj visoravni na nadmorskoj visini od 4000 do 5600 metara odjednom smo na istoku ugledali svima prepoznatljivu sliku, snijegom prekrivenu četverostranu piramidu, središte svijeta, svetu planinu Kailas. Svi smo bili ushićeni a tibetski su vozači bacali šešire u zrak i uzvikivali lha so so, lha so so , tradicionalni pozdrav planinama i božanstvima koja ondje žive. Toga smo dana podigli kamp na jezeru Manasarovar koji se nalazi u južnom podnožju Kailasa, a koje je uz simboliku koju nosi u budističkoj tradiciji i najveći prirodni rezervoar pitke vode na Tibetu. Uz Manasarovar nalazi se još jedno jezero Rakaš Tal, a oba se smatraju svetima. Prvo je oblikovano kao sunce i simbolizira sile svijeta, a drugo je iskrivljeno poput mjesečevog srpa i predstavlja sile noći koje se ako nisu dobro kanalizirane javljaju kao demonske sile mraka. Čak i zemljopisni položaj jezera odgovara njihovom odnosu prema svijetu i tami, danu i noći. Manasarovar leži na istoku, u smjeru izlaska sunca i početka dana s nizom samostana i pustinjačkih prebivališta, a drugo je smješteno zapadnije u smjeru zalaska sunce bez ikakvih ljudskih nastambi. Stigavši na vrijeme, sutradan smo sudjelovali u centralnoj tibetanskoj godišnjoj svečanosti, Saga Dawi. Tada se na Zlatnom pašnjaku, ispod južne stijene Kailasa okupljaju tisuće hodočasnika kako bi prisustvovali podizanju 20 metara visokog drvenog stupa Tarbochea koji je za zemlju privezan mnogobrojnim molitvenim zastavicama. Stup se prvo spusti, sa njega se skinu stare molitvene zastavice, potom privežu nove nakon čega se ponovno diže okomito na zemlju. Po njegovom otklonu od tla procjenjuje se kakva će biti naredna godina. Ako se uzdigne savršeno okomit, kako je i bilo za našeg posjeta, godina će biti sretna i plodna. Podizanje stupa prate poklici okupljenog mnoštva, za plodnost se baca u zrak tsampa (ječmeno brašno), a bacaju se i raznobojni papirići sa ispisanim molitvama na sebi. Vjetar će ih odnijeti do najvišeg svetog vrhunca, obitavališta božanstava sa nadom da će im želje biti uslišene. Neposredno iznad Zlatnog pašnjaka nalazi se stjenovit plato, mjesto nebeskog pokopa Tibetanaca. Tu se rasijecaju tijela umrlih koji su za života postigli izniman duhovni napredak, a njihovi se posmrtni ostaci daju pojesti strvinarima kako se ne bi zagadili temeljni elementi od kojih je sazdan svijet; voda, vatra, zemlja, zrak i eter. Dan nakon Saga Dawe čekao nas je i najteži i najsamotniji dio putovanja, hodočašće ili khorra duga 54 kilometra oko svete planine na koju smo krenuli u pratnji šerpi koji su putem tjerali šatorima i hranom natovarene jakove.
Na Krovu svijeta
Oko Kailasa vode dva hodočasnička puta, vanjska i unutrašnja kora, a bi se steklo pravo na unutrašnji obilazak Kailasa potrebno je napraviti najmanje 13 obilazaka vanjske kore. Postoji i vjerovanje da onaj koji uspije za života napraviti 108 vanjskih kora postaje oslobođen svih životnih tegoba i otvoren mu je put u nirvanu čime završava njegovo materijalno i svjetovno postojanje te nastavlja živjeti kao prosvijetljeno biće. Krenuvši od Tarbochea staza vodi kroz široku Dolinu bogova usred koje teče rijeka Lha Chu u koju se s okolnih stijena slijevaju vodopadi. Kora ide na visinama od 4400 do 5700 metara, a temperature se kreću od plus 10 stupnjeva do minus petnaest stupnja Celzijeva pa čak i niže.
Vrhunac kore jest uspon na prijevoj Drolma La, najvišu točku kore oko Kailasa na visini od 5660 metara koja odvaja sjevernu dolinu od istočne. Penjući se do prijevoja došli smo do mjesta na kojem se nalazi Zrcalo kralja smrti (Yame) i prema vjerovanju hodočasnika otisak Milarepina stopala. Na tom mjestu hodočasnici moraju leći između dvije stjenovite gromade u položaj umirućeg. Tada se suočavaju sa sudom Yame, sudom svoje savjesti. Time postaju svjesni svih koji su mu bili dragi i koji su umrli prije njega, svih čiju ljubav nije mogao uzvratiti i moli se za njihovu sreću i bilo koji oblik njihova ponovnog rođenja. Kao potvrdu te želje, ostavljaju na svetom mjestu određene simbole svojih zemaljskih dana. Najčešće dijelove odjeće, cipele, kosti, pramenove kose ili pepeo s pogrebne lomače. Neki idu toliko daleko da iscijede malo vlastite krvi ili si izbiju zub koje stave u pukotine stijena. Svi hodočasnici na tom mjestu obredno umiru.
Nakon toga prelaze kroz dolinu koja vodi prema prijevoju Drolma, a prelazeći dolinu simbolički prelaze kroz bardo, stanje koje traje 49 dana od tjelesne smrti. Dolaskom na prijevoj događa se simboličko rođenje to jest odrješenje grijeha budući da Drolma, božica milosrđa, svima koji tu stignu oprašta grijehe. Na prijevoju se vješaju molitvene zastavice i uzvikuju zahvale božanstvima.
Neposredno nakon prijevoja usred stijena i snjegova nalazi se jezerce smaragdne zelene boje koje se drži svetim zbog vjerovanja da se sam Budha u njemu okupao prije smrti i odlaska u nirvanu, a naziva se Tukje Tso ili Jezero velikog milosrđa.
Spuštanjem u istočnu dolinu dolazi se do pećine Zutrul Puk, gdje je na prijelazu iz jedanaestog u dvanaesto stoljeće boravio budistički pjesnik Milarepa. U toj je pećini pjevao i meditirao, a hodočasnici mogu vidjeti otisak njegove ruke na svodu pećine, koja je sada budistički hram. Treći dan kore vodi nas kroz otvorenu ravnicu koju ispunjavaju brojni zidovi mani, sastavljeni od tisuća kamenova na kojima je uklesana molitva Om mani, padme hum (Dragulj je u lotosu), tako skupocjeni dragulj mani prebiva u srcu svakog vjernika - hodočasnika. Svi koji prođu stavljaju kamen u znak zahvalnosti za sve što im je hodočašće pružilo, ali i kao blagoslov upućen svima koji će doći nakon njih.
Put iz ravnice vodi do polazne točke kore, do sela Darchen u kojem su nas dočekali naši vozači. Presretni što nas vide počeli su uzvikivati Thasi Delek pozdravljajući nas i čestitajući na dobroj karmi koja nam je zasigurno pomogla da uspješno privedemo hodočašće kraju.
Tekst: Ivana GALETIĆ
Fotografija: Grupa Tibet-Kailas 2006.
