Magarica Bela i mazga Cvitka improviziraju ralicu

Četvrtak, 19 Veljača 2009 18:40

Život - Zanimljivosti

KRSTATICE - Kad snijeg padne u Imotskoj krajini, kao što je to bilo u srijedu ujutro, i dosegne visinu iznad 40 centimetara, sa zapusima na mjestima i do jednog metra, najteže je stanovnicima u udaljenim seoskim zaseocima.

U Zabiokovlju, gdje je snježni prekrivač i najveći, do udaljenih zaseoka u Rašćanima Gornjim, Gučima, Bakotama te Krstaticama putevi su doslovno zameteni. Stanovništvo je iz tih sela uglavnom iselilo, a ono malo starčadi što je ostalo, ovu zimsku idilu dočekalo je sa zebnjom u očima. Županijsku cestu od Zagvozda - Krstatica do Slivna zimska služba zbog snijega na državnim prometnicama započela je čistiti tek u srijedu u kasnim poslijepodnevnim satima. Odmah iza njih naša novinarska ekipa krenula je s “ladom nivom” ustrajna doći do barem dijela odsječenih zabiokovskih sela.

- Evo, dite moje, nema nas nego malo u selu, ostala samo starčad i dvoje troje mlađih. Bogu fala, ima u kući brašna, pa će biti i kruha, ima i mesa i nekako ćemo izgurati. Samo ne daj Bože bolesti, jer likara ne bi ni za lika po ovakvin uvjetima - dočekuje nas Danka Lizatović u krstovačkom zaseoku. Najteže je oko blaga, puna štala malih tek okozlenih kozlića koje treba nahraniti, vodu iz čatrnje donijeti i koji za led i snijeg ne pitaju.

Malo dalje, na vrhu uzvisine, zameteni su župski dvori don Marija Čaglja. Ovaj mladi župnik pod svojim pastoralom ima tri udaljene župe. On se upravo uputio pješice kroz snijeg u susjedni zaseok kod svojih župljana. Samo da netko ovih dana ne umre, Boga moli don Mario, jer ni umrloga se ne bi moglo sprovoditi. Obići će don Mario krstovačke zaseoke, pokucati na vrata nemoćnih, ali do svoje dvije druge župe u zabiokovskim brdima, do kojih su putevi zameteni, u Mijacima i Vrgoračkim Poljicima don Mario ne može.

Ovako će putevi ostati zameteni dok god snijeg ne okopni, a kako bi barem malo pute očistili dosjetili su se na neobičan način Čedo i Marko Lizatović te Ivota zvani Ministar Vuletić. Uz pomoć “rajca” kojeg su priredili za čišćenje snijega, te mazge Cvitke i magarice Bele “ralica” je improvizirana.

- Tko zna kada će i hoće li uopće ralica do nas. Cesta se mora očistiti barem da pješice možemo jedni do drugih. Dok je nama Cvitke i Bele, lako ćemo za ralicu - kroz šalu će Ministar.

Studen je prste grizla, temperatura zraka debelo ispod ništice, a mi smo se uputili do još jednog zaseoka. U Vuletićima tek jedna obitelj, i ono što je najzanimljivije - mlada. Sin Marijan s ocem i majkom, dvoje male djece i trudnom suprugom Ružom, koja u strahu broji sate. Njezina trudnoća primaknula se kraju, a putevi zameteni. Do njih smo se teškom mukom pješice probijali gotovo kilometar i pol. Tu je prije nas već stigao i don Mario.

 Samo da nam dođu što prije očistiti - Boga moli baka Marija, dok se malena unučica, bakina imenjakinja, raduje snijegu i ne sluteći koliko problema odraslima u ovakvim uvjetima bijele pahulje mogu priuštiti.

- Pa sad neka netko kaže da je isto u gradu i na selu, i da je nama na selu lakše živjeti - komentira baka Marija.

Zimske su radosti u ovim selima izmiješane sa strepnjom, brigom i preživljavanjem u otežanim uvjetima, gdje ljudima ostaje tek uzdati se “u se i u svoje kljuse”, pa makar to bila i Cvitka.

Piše: Vedrana Bekavac-Šuvar /EPEHA
Foto: Branimir Boban/CROPIX
Izvor: Jutarnji list