IN rukopis - Reportaže
Nedjelja, 08 Siječanj 2012 20:52
Oni slušaju rock, punk, ska, metal, hip i hop... Oni nose hoods, majice..
IN rukopis - Reportaže
Utorak, 20 Rujan 2011 10:53
Možda je tajna u jednostavnom obratu. Može se ako se hoće. Dok političari otkrivaju Dalmatinsku zagoru kao Hrvatsku Provansu, u par sati jednog subotnjeg jutra pronašli smo ljude koji nisu čekali da im nektko kaže tko su i što bi trebali. Izabrali smo Imotsku krajinu, u očima državnih vlasti vazda besperspektivni kraj, koji bi trebao živjeti od penzija zarađenih po njemačkim bauštelama. Pa ćemo u krajini probrati par sela.
Ajmo u Zmijavce, gdje u vinogradu zatječemo Damira Ivkošića (43) i suprugu mu Vanju. - Imamo dvi iljade loza, nešto u brdu, nešto u polju. Mladi pričaju: ne siplati se ni ovo ni ono, a sinoć je bio čovik, kupio četri kvintala grožđa po četri kune, dici ćemo dat po sto kuna, nama ostalo - kaže Damir, koji na brdu, u Šabićima, ipak ima nešto što bi jednoga dana moglo postati pravo gospodarstvo.
'Govorili mi da sam manit'
Dosadili su mu, kaže, kuća uz cestu i buka kao u gradu, pa je za obitelj u susjednom zaseoku počeo graditi vikendicu i nešto okućnice. Kako vridan čovik nema mira, tako je sve naraslo na 1500 kvadrata obiteljskog gospodarstva, a kad se dovrši tunel kroz Biokovo i dovede Imotski na dvadesetak minuta od mora, njegov minijaturni kompleks kamenih kućica i zelenih ledina "Stari dvor", bit će spremni za provansalizaciju!
- Da kažen kako san doša do ovoga. Sidili smo jedan put kod prijatelja Jakova Šabića na ručku, pričali o potribi da se čovik smiri, ja malo popio i reka: "Kupit ću prvu kuću koju trevin!" I sutra san kupio ovo, znaš za kolko? Tri iljade eura. Cilo selo mi je govorilo da san manit. Bila je ovo stara kuća i niz ruševnih kućica koje su pomalo postajale nešto. staru san uredio za nas, a onda uredio zahodić, blagovaonicu napose, i još jedna je u gradnji di bi se mogla spremat hrana, a gori bi moga uredit jedno 6 soba.
Sve ovo san s prijateljima uredio, polako ziđa, polipija kamen, nije to u dan nastalo, nego u šest godina - zadovoljan je Ivkošić koji već ima viziju svojih gostiju: - Ovo je točno po puta od mora do Međugorja, baš u sridi. Neću ni spominjat one što lituju uz more. doće ovde, prirodno se naranit i napit, spustit se iza ručka na plaže i opet uvečer vratit u čistu prirodu. Mirno je i tiho ka na Vran-planini.
Sve okolo su ovakve male kamene kućice i pojate, volija bi kad bi se i drugi pridružili, šta se ne bi zabavili, štogod zaradili - dobro razmišlja Damir, kojem je želja ostaviti posjed i posao djeci Nediljku, danijeli, ivani i Klari, bit će im lakše u životu. Ponosan je na kolekciju stina, golemih i malih koje skuplja putem.
A lipota će biti i u velikom kominu u kojem se pet sača diže na čekrk, dok se janjetina vrti na botun. I još ima malih čuda: iz čizama koje je zadužio u Domovinskom ratu rastu čuvarkuće, a dvije kornjačice pazikuće su hladovinastog imanja krupnog Zmijavčanina s milijun ideja. - Oću tako savršeno dotirat ovo, kad dođe gost da mu bude lipo, i još da priča sedan dana!
da je poplava pokrenuta, barem kod onih koji brže misle, postajemo svjesni jedno kilometar ipo uz polje, pa malo uzbrdo, u zaseoku Karoglani: na ulazu u posjed dočekalo nas stado koza, vrtli, zjog za balote, velika kuća od finog klesanca, još nekoliko dobro posloženih fugiranih obnovljenih kućica. Primio nas je Željko Karoglan Apač (47), ratni izvidnik IV. brigade, četiri puta ranjen, pa umirovljen.
- Baš ovi dana učin must koze, nije lako, nemirne su. Neki dan smo i prvi sir napravili poslin pedeset godina u ovom selu. Prije dvanaest godina počeo sam s prijateljima i rođacima obnavljati staru kuću, posvetiti se ekološkoj poljoprivredi, a isprid svega mi je želja da ovdi ljudi žive ko i nekad: bez ljubomore i zle krvi, da žive od svoga rada ka u doba moga oca Ante i dida Marka. U kućama je bilo i po jedanest dice, sve je ovo odjekivalo od govora i smija, bilo je blaga, druženja, prijatelja, susida, rođaka. A sad, di su svi? Po gradovima. Jesu li sritni? Moš mislit - objašnjava Apač, kojem se u Karoglanima pridruže žena Sandra, te djeca Jure, Lucija, Marina i Martina.
Nećemo daleko, do Prološca. Ako se Zmijavčani tek spremaju za turističku borbu i berbu u Europskoj uniji, vinarska obitelj Grabovac već je koraknula u budućnost. Upali smo u dvorište dok je dolazilo grožđe s dvjesto tisuća njihovih loza s kojih će ove godine proizvesti oko sto tisuća litara vina koja se s natjecanja po svijetu redovito vraćaju sa zlatom i srebrom.
Poseban je njihov ponos Kujundžuša što se trijumfalno pojavila na europskoj vinskoj pozornici, a Grabovci proizvode i prvi dalmatinski pjenušac. Ante Grabovac se sredinom devedesetih uhvatio drugačijeg vinogradarstva nego što je do tada bilo uobičajeno u Zagori. Sada su s nama za stolom sinovi Milan (25), također ekonomist, i Nikola (21), student agronomije, te nećak Mislav Maršić (25), agronom-enolog. Jer Ante, iako je podigao svoje vinsko kraljevstvo, vjeruje mladoj pameti. - Oćeš ti ostat u Zagrebu? - pitamo Nikolu. - Neću, samo ću u Ameriku na specijalizaciju kai brat, vraćan se odma.
Piše: Damir Šarac / Slobodna Dalmacija
Foto: Branimir Boban / CROPIX
Glupost i birokracija
U Bordeauxu sam 1997. g. obilazio vinograde i vratio se potpuno deprimiran. Vidio sam koja čudesa rade, a limitirani su više od nas. Čini mi se da je glupost i pomanjkanje volje naša najveća kočnica. A o birokraciji šta da kažem? Evo meni inspektori dolaze kontrolirat rade li mi sinovi u berbi grožđa, jer ti susjedi i obitelj po zakonu više ne smiju pomoći. Ali berba nije rad u firmi, nego tradicija, okupljanje prijatelja i obitelji, fešta. Šta je njima? - tvrdi Ante Grabovac
Prosjaci i sinovi
U Karoglanima bi moglo biti hodočastilište svih kojima je kultna serija Prosjaci i sinovi u srcu. Željkov prijatelj Mihad Mumić Meho vodi nas do časne kuće dida Kikaša, Fatine jame... Sve je ruševno, a sklop je nedirnut suvremenom gradnjom. - S kuće su skidane skale i grede krova, skoro se ne može ni prepoznati. Vlasnici su većinom pod zemljom. Šteta, a dolaze ljudi pa traže, gledaju, žao im...
IN rukopis - Reportaže
Četvrtak, 25 Kolovoz 2011 12:26
Ove sam se godine, nakon kupanja kod Klare u Podstrani i tužne slike Silence of the Lambs u gepeku Golfa jedinice (kako su siroti drhturili, ako tad nisam presto jest janjetinu, neću nikad, dakle neću nikad...)
pak objeručke bacio na ispitivanje pitkosti Kujundžuša i testiranje lokalnih specijaliteta.
Iako sam Imotski obilazio sredinom devedesetih, zaboravio sam dosta detalja, pa i onaj da je Modro jezero na završetku glavne ulice, pa smo se zaletili i do Crvenog(ubacih kamen od druge, Riba rules, poslije sam dva dana briso dupe lijevom, al neka), ponos svakog Imoćana, koji imaju 9 pravih i još 8 isušenih komada!
Prema legendi, onaj tko ubaci kamen u jezero bez dodirivanja stijena, spreman je za ženidbu, a kako istovremeno Imotski navodno ima najviše Mercedesa po glavi stanovnika u Hrvatskoj, zaključili smo da si oni koji loše bacaju – kupe Mečku...
Osim već dobro znane imotske torte i rafijola, te klasične relikvije u vidu pršuta i teletine i janjetine ispod peke u vinariji Grabovac, uspjeli smo naletjeti i na nezaboravnu patku ispod peke i pivca s purom u gostionici Fabe.
Pura, iliti domaća palenta kuhana u juhi od pivca, svojim je sočnim i punim mesnim okusom nadmašila čak i fantastične žabe sa žara u restoranu Venecija, ali za vrhunski su dojam ipak najzaslužnije bile brojne butelje uzročnika okupljanja – Kujundžuše.
Ova autohtona, sorta karakteristična za imotsko vinogorje (vodeća bijela sorta - čak 80 posto uroda), po jurodu je deveta sorta u Hrvatskoj i pomalo nepravedno zapostavljena.
U tu je svrhu udruga organizirala radionicu “Kujundžuša – neotkrivena Dalmacija” pod vodstvom zagrebačkog blogera i vinskog zaljubljenika Nenada Trifunovića (http://vinopija.wordpress.com/), na kojoj je predstavljeno sedam kujundžuša različitih proizvođača.
Nakon degustiranja laganih i prozračnih vina Imote d.d., te Vinarija Grabovac, Matković, Jerković, Buljan i Šimunović, došlo se do zaključka kako se Kujundžušu treba promovirati kao autohtono vino Dalmacije.
Visoka kvaliteta imotskih vina ovjenčanih brojnim priznanjima u Hrvatskoj i u inozemstvu, kao i lakoća i pitkost Kujundžuše, ostavili su dubok dojam na okupljene novinare, blogere i druge goste, koji su obećali da će se rado vratiti u ovaj gostoljubiv kraj i posegnuti rukom za nekom njihovom buteljom pri prvom sljedećem vinskom shoppingu.
Pivca im nismo uspjeli maznuti za doma, tako da se moramo vidjeti uskoro ili barem na sljedećem Cvitu razgovora i opet posjetiti grad iza Biokova koji izgleda prekrasno kao Korčula na suhom.
I opet poslušati sjajnog vodiča Stipu Đuzela i njegove viceve o Sinjanima, Hercegovcima i naravno - samim Imoćanima.
Sve detaljnije informacije potražite na sajtu http://www.vinarijagrabovac.hr, naših divnih domaćina, a u Imotskom ne zaboravite pogledati ni mozaik salu u vinariji Imota, savršenu zgradu za marendu rodnu kuću Mate Parlova, uza sam najluđi stadion u grotlu usred kotline na kojem su počinjali i Buljan i Gudelj pa čak i Boban…
I naravno, doći i okupati se u sablasnom Modrom jezeru...
Ruku punih Kujundžuša Grabovac i Šimunović, vratismo se doma (Teo, fala!) plemenitiji i puno bolje volje.
Izlet za pamćenje, definitivno!
PS - možel mi neko objasnit razliku između urbanih i ruralnih vjenčanja?
Izvor: http://ribafish.blog.hr
IN rukopis - Reportaže
Srijeda, 27 Srpanj 2011 19:16
Sumnjaju da je porast broja karcinoma u selima u neposrednoj blizini odlagališta – Vrdolu, Đuzelima, Rebićima, Bagama, Gornjoj Glavini, Mustapićima i Vinjanima Gornjim – upravo posljedica bacanja svega i svačega, čak i radioaktivnog otpada, te čestih požara zbog kojih se povećava količina smrtonosnih dioksina i metana.
Razapeli su šatore na ulaznoj rampi, postavili ležajeve, stolove i klupe, kuhaju na vatri, a sumještani im donose spizu. I ne žele se maknuti dok ne vide konačno rješenje, a isto želi i dvije tisuće potpisnika peticije. U zraku se osjeća odvratan vonj spaljenih škovaca, svi kašljucamo. - U neposrednoj blizini Imotskog sedam je suhih kraških jezera, neka od njih se u vrijeme suše ponašaju kao ponornice, a kad je kišno, kao vrela.
Pretpostavlja se da su nastala djelovanjem podzemnih voda i urušavanjem tla, a kako se radi o kraškom terenu sve vode koje u njih dospiju šire se po okolici. Jedno od njih je i Kozjačić, odlagalište bez uporabne dozvole u koje se više od trideset godina odlaže otpad, tko zna kakav – započinje dr. Antonija Đuzel, jedna od prosvjednika koji su se spontano okupili uz rampu smetlišta.
Veli kako su do prije šest godina, kad je gospodarenje preuzelo Komunalno poduzeće ‘Topana’, svakodnevno izbijali požari u Kozjačiću, u čijem su se smradu mještani davili, a da nikad nisu rađena istraživanja voda, tla, zraka.
- Godinama znamo da je to ekološka katastrofa, ali dim je sad prelio čašu, ovo je divota šta je bilo do prije tri dana. Svugdje okolo rupe u koju se baca bili su kubici smeća, povraćali smo i mi i radnici – nastavlja Mario Perić (42) s Perića briga, a Anđelko Bago (40), dok miješa juneću juhu u velikome bronzinu veli kako u Bagama šest ljudi umrlo od karcinoma i dvoje je na liječenju.
- Meni je karcinom iznika na nosu, ženi su mi ga izvadili, a u cilin Ćosićima je deset ljudi u petnaest godina umrlo – nadovezuje se jedan od najstarijih prosvjednika, Ante Ćosić (63).
- Kad je počelo dimit u Rebićima, na dva metra nisi vidija čovika, kroz ključanicu je ulazilo i davilo nas – svjedoči i Dalibor Rebić (37), koji je odlagalište i bolesti povezao lani na splitskoj Onkologiji kad mu je liječnik rekao: ‘Pa šta je to kod vas u Imotskome kad masovno obolijevate?!’ Glas s Kozjačića dopro je i do Zagreba, upravo stiže kolona s predstavnicima Ministarstva graditeljstva, zaštite okoliša i prostornog uređenja, Fonda za zaštitu okoliša, Splitsko-dalmatinske županije, Grada Imotskoga i okolnih općina.
Razgovaraju s predstavnicima građana i predlažu sanaciju, međutim Imoćani traže da se istraže i prethodni slojevi, navodno je tu oko trideset metara smeća, među njime i tone otpada sumnjivog porijekla. Građani se boje kako se otrovne vode cijede u čatrnje i izvore, čak preko granice, u Grudskome Vrilu, gdje je testerima dokazano da odlaze vode ovdašnjega sliva.
- Kad su komunisti prije skoro 35 godina počeli odlagati smeće u Kozjačiću, to je bilo privremeno rješenje i nitko nije smio ništa ni pitati. Ono šta nam najviše smeta je nebriga današnjih institucija; kad smo došli prije tjedan dana, već četiri dana je gorjelo, sve je bilo prekriveno otrovnim dimom, a vlast se pravila da nije ništa. Zatekli smo samo vatrogasce. Morala bi se provesti analiza prethodnog sloja, jer se osim kućanskog otpada, osobito tijekom rata bacalo svega, čitamo da je dovoženo iz ‘Saponije’, pa neki Inin talog, a najgora je sumnja na radioaktivni otpad koji je već trpan u bosanske rudnike.
Ne može se sada samo prekriti i pustiti kao da ništa nije bilo – ljuti se Petar Blažević (25), mladi doktor veterinarske medicine iz Imotskog, napominjući kako se niti jedna od ekoloških udruga nije zainteresirala za ovaj užas. Tiho Lelas (48) iz Glavine Gornje, smatra kako ni sada ne bi došli stručnjaci iz Zagreba da nisu napravili blokadu.
- Obećali su u srijedu poslati prijedloge za sanaciju. Dok ne vidimo o čemu se radi, nećemo se micati odavde. Smeće na ulicama je sramota onih koji su godinama zapostavljali probleme svojih građana!
Ivaniš: Što prije sanirati odlagalište
- Zlatko Ivaniš, direktor Fonda za zaštitu okoliša objasnio je okupljenim građanima što raditi: - Požar je zaustavljen i ovako na prvi pogled izgleda dobro sanirano. Morate dozvoliti daljnje odlaganje otpada, ali na sanitaran način, prekrivajući ga zaštitnim slojevima. Mora se provoditi monitoring voda i zraka, urediti protupožarni putevi, postaviti nadzor, a u međuvremenu prikupljat ćemo dokumentaciju kako bismo napravili glavni projekt sanacije u što kraćem roku.
-Željko Stošić iz Ministarstva poručuje kako je nemoguće ukloniti prethodni sloj smeća, koji je uslijed atmosferilija vjerojatno inertan, a kad bude završeno Županijski centar za gospodarenjem otpadom, (rok je 2018. godina) ovaj i svi ostali deponiji bit će prekriveni i zatvoreni.
Đuzel: Voda s izvora Vrljike nije zagađena
Analiza vode s izvora Vrljike je pokazala da voda nije zagađena. Mi ćemo u roku od dva mjeseca napraviti sve da stanje na Kozjačiću bude povoljnije, postavit ćemo nadzorne kamere, sve šta triba – obećao je gradonačelnik Ante Đuzel.
IN rukopis - Reportaže
Nedjelja, 17 Srpanj 2011 12:39
Poštar s torbom računa i nade
Marko Čagalj - poštar s torbom računa i nadeMarko Čagalj poštar je u rodnom Zagvozdu već 20 godina, s torbom na ramenu koja nije teška, ali je kožna, rječit skoro kao televizijski voditelj i dobro upoznat sa svim i svakim u svom mjestu, on Zagvožđanima donosi i dobre i loše vijesti. Priča o zagvoškoj stvarnosti jednako tako nepristrano kao da donosi i na molbu čita primatelju pismo. Kaže poštar Marko da ugostitelji i trgovina procvjetaju u tih par dana dok traju 'Glumci'; ta tri kafića, jedna konoba i dva dućana u centru. Općina je suorganizator, dala je trg glumcima i vodi brigu o urednosti, čistoći i struji. Zagvozd inače ima jednog komunalnog djelatnika. - Trenutno ima 20-ak zaposlenih u 'malim zelenim', kako ih mi zovemo, u Vladinu programu za mazanje očiju i smanjivanje nezaposlenosti. – objašnjava poštar. Zagvozd s Rastovcem ima oko 1200 stanovnika, a s Krstaticama, Župom i Biokovskim Selom, koji spadaju pod istu općinu, oko 1800 birača. Što se krene dalje prema Biokovskom Selu, to je stanovništvo sve više od 70 godina i starije. Prije 20 godina Marko je kao poštar ulazio u zaseoke sa sedam-osam kuća, a sad tamo više nema nikoga. Festival ima slabu potporu županije, na kraju je općina Zagvozd platila festival prošle godine, umjesto da rastereti ionako mali proračun. Zbog financija se godinama program festivala smanjivao, tako da je ove godine spao na sedam predstava. Zagrebačkih sponzora je oko 60-70%. - Bandića ovdje poštujemo jer 'Glumcima' je već 10 godina Ured za kulturu grada Zagreba sponzor, dok Split ostaje samo na obećanjima. – priča poštar, a uto mu zazvoni mobitel. S druge strane sigurno je supruga jer obećava da će doći ubrzo, radnom vremenu je kraj. Kroz raskršće neprestano u oba smjera prolaze auti prema autocesti ili natrag s nje, a kad projuri šleper, riječi se izgube u buci dizelskih kubika.
- Besplatni smještaj po selima je jedna vrsta druženja i razbijanja tabua što je to glumac, jer kad udomiš glumca, nakon 10 minuta si s njim na ti, kad sutra ide ća, onda mu se pokloni litru rakije; loze, orahovače, višnje. Naš narod je u jednom dijelu neiskvaren i gostoljubiv, ne čeka da mu se nešto vrati ili plati, ali kad se završi tunel, te će se stvari promijeniti. Dio ljudi koji je dobio novac od zemljišta za autocestu iskoristio ga je za obnovu starih kuća. – pripovijeda Čagalj.
Trenutno se u tunel stavlja završni sloj asfalta i najave su da je 1.6. 2012. definitivno otvaranje tunela. Na ovoj strani su riješeni imovinsko-pravni odnosi s pristupnim cestama, a s donje strane je u fazi rješavanja 100 metara pristupa oko kamenoloma. Baška Voda je ponudila jeftiniju verziju, ali pitanje je koliko će ta verzija biti bolja, jer ako ne riješe ulaz na magistralu u dvije razine, dobit ćemo kolonu u tunelu.
Od lula do tunela
Planinarsko društvo Zagvozd čisti i markira stazu iz Milića na Sv. Juru. U Domu kulture neuređeno čeka 11 apartmana, a postoje tri udruge kojima bi ti apartmani s malo koordinacije i pameti bili na korist; glumci bi ih mogli koristiti dva mjeseca, planinari, i lovci s 250 članova. Kupljeni materijal za obnovu apartmana leži, zbog recesije ne može se naprijed. U mjestu je nekad bio pogon Aldiko, trikotaža Biokovka koja je poslije spala pod Trimot, 80-ih godina bilo je preko 400 zaposlenih u Novogradnji Zagvozd koja je gradila zgrade na imotskoj Điradi. Nekad su se u zagvoškom kraju radile kotluše od gline koja se vadila i s Biokova, zatim matuni za komine koje su Zagvožđani na konjima razvozili i prodavali po široj okolici. I poznate glinene lule Zagvožđanke. U Biokovu ima jama ledenjača pa su ljudi nekoć ljeti znali sjeći led i u vrećama ga nositi i prodati u Primorju. Škrta je ovdje zemlja, 80% Zagvožđana nema mrve zemlje u polju, sve male vrtače. Božićne jelke su visoko u planini i nije ih isplativo sjeći i prodavati, jer je zimi gore snijeg i led. Nekad su mještani znali usjeći pokoju za vlastitu potrebu, biokovska jela drugačija je od ovih koje se prodaju za Božić, ona je tvrđa, dulje traje i s nje ne otpadaju lako iglice, ona je endemska i kad joj se odsječe vrh, ona se obnovi, izbiju dva vrha.
Pod Poleganušom, Bubrigom i Ilijom zriju 'pomidori'
Mirko Dedić - ne smetaju mi radovi na tuneluPrašnjavom cestom do tunela stigne se iz Zagvozda brzo, ali tornjak duge dlake, čim je začuo auto, pojavio se odnekud iz smjera ulaza, kao da ga je poslalo podzemlje planine da čuva alat patuljaka i lajući i režeći dao do znanja da ne bi strancu bilo dobro muvati se oko strojeva. Radnici su već na pivu pred dućanom u centru. Zaseok Dedići najbliži je tunelu, kuće su uz pomoćnu cestu kojom prolaze strojevi. Prezimena ovdje su Stanići, Dedići, Maslići, Vranići i Varkaši. Jedan sloj asfalta u tunelu završen je jučer. Mirko Dedić iza ograde zalijeva vrt s rajčicama.
- Samo linčinama smetaju radovi na tunelu, pa na ulazu u Trst je kamenolom. – kaže Mirko. - Moj djed, otac i ja išli smo trbuhom za kruhom u svijet, mlađim generacijama bit će lakše. Samo, Zagvozdu fali dobra poslovna zona s kojom bi priša' Imotski za 50 godina. Ima nas u Amerikama, Belgiji, svugdje. Pristupni put dolazi iskosa na tunel, iza groblja, malo je otiša' u osinj zimi. – procjenjuje Mirkovo iskusno oko koje zna kakve su zime ovdje u Gornjem Rastovcu. - Lipo je da se čuje za Zagvozd preko predstava, sad za nj zna čitava Hrvatska. U subotu je bila predstava, nisam išao, ali čujem da nije bilo slobodne stolice. Prije sam bio redovit, sad mi malo zdravlje ne dâ. Dica su mi u Splitu, udati i oženjeni.
Vrh sv. Ilija i obli Bubrig obasjani mjesečinomZadovoljan svojim imanjem i tunelom koji se gradi, pripovijeda o svom životu: - Radio sam vani pet-šest godina. Triba svašta znat da bi ovde opsta', bavio sam se svačim; bravarija, prijevoz, struja, sad evo zalivam pomidore (smije se Mirko, op.a.). Malo kruva, pomidora i slanine, kud ćeš bolje! Pokazuje u planinu i nabraja imena vrhova: - Najviši je Ilija, po njemu se zove tunel, livo je obli Bubrig pa Poleganuša. Nekad sam pješke 'odao gore.
Mirku je dolazilo barem 50 kupaca, što lokalnih što sa strane, čak iz Osijeka, da proda zemljište, naročito na početku gradnje tunela. Ali nema više tih novaca, i on je ovo kupio. Cijenio je ovo davno 20 tisuća maraka da odseli u Split, ali tada se to kupcima činilo puno. Do Mirkove stare kuće nekad auto nije moglo doći, kažu da su stari bježali od Turaka, zato se preselio ovdje niže.
Sve u svemu…
Sve u svemu, Zagvozd je, otkad su došli u njega 'Glumci' a zatim autocesta i tunel, postao najpopularnije mjesto u Imotskoj krajini. Dobio je ono što bi nazvali kulturom i važnu stratešku poziciju, ali od same strategije i 'glume' materijalni položaj općine nije znatno poboljšan. Tvornice koje su nekad radile sada su zatvorene. 'Glumci', cesta i tunel, materijalno gledano, dugoročno su isplative investicije i međusobno su ovisne. Tek kad se tunel završi i pusti u promet, Zagvožđani će moći krenuti prema realizaciji turističkih potencijala. Za sada sve investicije u tom pravcu uspavani su kapital. Promocija koju donose 'Glumci' i mir i ljepota Zagore koja s tunelom postaje nadomak mora, sigurno će dovesti turiste, zato se u mjestu među ljudima osjeća jedna nada koja je slabija u ostatku Krajine. Nade će se jednoga dana ostvariti, ne baš sve, ali bez proizvodnje, od čega trpi Zagvozd i čitava Hrvatska, ne može se dobro živjeti. Novinari su skloni uljepšavati priču o Zagvozdu pretvarajući ga u fenomen bez presedana, u zagoranski Eldorado, ali životna stvarnost Zagvožđana sasvim je jednostavna, slična kao i u okolnim mjestima.
Piše: Stipe Majić / Imotskenovine
Foto: Branimir Boban / Imotskenovine
Stranica 1 od 8
